Smanjenje (pre)visokih platnih doprinosa i proširivanje poreske baze kao zdrava fiskalna politika u Bosni i Hercegovini

Jedna od ključnih stavki reformske agende u Bosni i Hercegovini jesu i nužne poreske reforme odnosno izmjene politika u poreskim opterećenjima rada. Preciznije, Sporazum za rast i zapošljavanje sugerira da se troškovi rada u BiH  sa postojećih 40% moraju smanjiti na prihvatljivih 35%, prihvatljivih za tranzicijske ekonomije u evropskim okvirima. Koji su ključni koraci u smanjenju doprinosa? Analiza Centra za politike i upravljanje Poreska politika u funkciji zapošljavanja ponudila je dvije mogućnosti provođenja reforme poreskog sistema čije su zajedničke mjere smanjenje doprinosa za zdravstveno osiguranje i povećanje stope PDV-a. U kombinaciji sa smanjenjem tekućih vladinih izdataka, proširenjem poreske baze kako bi se uključilo više izvora prihoda, poboljšanjem efikasnosti u zdravstvenim i penzionim sistemima i zamjeni dijela finansiranja drugim izvorima prihoda (kao npr. povećan porez na luksuz) – bosanskohercegovačka ekonomija može postići toliko željenu homeostazu.

Prosječna bruto plata, tačnije ukupna cijena rada u Federaciji BiH (1.435 KM; 733 EUR) pokazuje da opterećenja rada u BiH nisu visoka nego previsoka. Parcijalno, platni doprinosi u FBiH uključuju porez na dohodak, doprinos za zapošljavanje, porez na nesreće i zaštitu na radu, zdravstveni doprinosi, itd. odvajanja su koja dostižu čak 71% ukupne cijene rada. Drugim riječima, neto iznos na prosječnu platu u FBiH bi iznosio 839,1813 KM što predstavlja veliki dio ukupne cijene rada (59,9%). U Republici Srpskoj je prosječna ovogodišnja septembarska bruto plata iznosila 1.353,31 KM što je neto iznos od 906,71 KM. Pritom, postoje i neoporezivi dijelovi dohotka poput toplog obroka i naknade za prevoz.

U regionalnim okvirima je Bosna i Hercegovina je treća u regionu prema neto iznosima, kada je riječ o visini dohodaka. Dok prosječna neto mjesečna plata u Srbiji 386 EUR (533 EUR bruto), u Crnoj Gori 480 EUR (728 EUR bruto), u Makedoniji 343 EUR (533 EUR bruto), u Hrvatskoj ovi iznosi dosežu 724 EUR (1042 EUR bruto) i Sloveniji 997 EUR (1524 EUR bruto). Jednostavnije rečeno, radnik u, primjerice, Crnoj Gori ima veću kupovnu moć od bosanskohercegovačkog radnika jer je u mogućnosti, zahvaljujući nižim opterećenjima rada zaprimiti viši neto iznos plate, dok u je BiH njegova kupovna moć niža.

Promatrajući visinu ukupnih opterećenja rada iz ugla poslodavaca, po sebi je jasno i općim je mjestom da oni, računajući na to da neto iznose rada pojedinačnih uposlenika moraju opteretiti sa čak 71% poreza, nisu motivirani prijavljivati svoje uposlenike, a samim tim i širiti svoja preduzeća. Preciznije, poslodavci, što je prirodno u odnosu na cjelokupan sistem poreskih politika, na neto platni iznos, primjerice FBiH moraju isplatiti još približno toliko u ukupnim bruto izdacima.

Smanjenje ovih doprinosa bi, stoga, u BiH svakako osvježilo mnoge sektore počevši prije svega od malih i srednjih preduzeća i ranjivih industrija gdje bi im se ovakvim poreskim politikama smanjenja ukupnog opterećenja rada otvorila mogućnost za dodatno investiranje, proširivanje proizvodnje, novo zapošljavanje ili pak sam opstanak na tržištu. Također, ovakvim bi poreskim politikama došlo i do povećanja neto plata u nekim sektorima, te bi, u krupnijem planu, ovo itekako ostavilo pozitivan utjecaj na radnike industrije u rastu (IT, tekstilna industrija, kreativne i kulturne industrije, itd.). Deficit radne snage u ovim privrednim granama, koji je, između ostalog, i rezultat odliva mozgova, mogao bi se itekako smanjiti kroz novu poresku politiku koja bi njihove plate učinila konkurentnijima.

Kada je riječ o rezovima koji bi se ovakvim poreskim politikama napravili u penzionim i zdravstvenim fondovima, reformska agenda već predviđa proširivanje poreske baze. Proširivanje poreske baze ne podrazumijeva samo povećanje akciza na luksuz i uvođenje progresivne stope poreza na uštrb trenutne koja je jedinstvena zato što ove mjere, same po sebi, ne bi mogle napraviti značajan red u zdravstvenim prilivima. Neophodno zavodi za zapošljavanje provedu jasnu diferencijaciju između aktivnih i pasivnih tražioca posla i, umjesto servisa za zdravstveno osiguranja, uistinu počnu izvršavati svoju funkciju. Ukoliko se to desi na bazi poreske reforme koja će implementirati simultano smanjenje oporezivanja rada (proizvodnje) i povećanje oporezivanja potrošnje doći će do premoštavanja jaza između anketne i registrirane (ne)zaposlenosti, uništenja sive ekonomije, cvjetanja tržišta – istinskog poboljšanja u odnosu na stanje u kojem se tržišno-radne politike u Bosni i Hercegovini trenutno nalaze.

Bosna i Hercegovina stoga mora misliti svoju ekonomsku stvarnosti u globalnim okvirima te aktivno raditi na suzbijanju onih faktora u politikama rada i zapošljavanja koji održavaju status quo i ne animiraju poslodavce da prijave svoje uposlenike, niti ih na adekvatan način kontrolišu i sankcionišu, usljed slabih kapaciteta Porezne uprave u smislu inspekcijskog nadzora. Sve ovo važno je kako bi stvorila poslovni ambijent na koji će pojedinac i poslodavac svojevoljno pristati što će dovesti do boljeg regionalnog statusa BiH i doprinosa koji su podnošljivo visoki. Konačno, smanjeni doprinosi značiti će simultan rast stopa zaposlenosti i pad stopa nezaposlenosti, međutim, da bi ustala, bosanskohercegovačka ekonomija mora pasti. Čak i ukoliko ovakva fiskalna politika asocira na bungee jumping, strateško sprovođenje njenih mjera kako ih definira reformska agenda, može biti elastični sigurnosni konopac bh. ekonomije.

(Preuzimanje ovog teksta dozvoljeno je samo uz navođenje izvora reforma.ba i cpu.org.ba.)