KREATIVNI HUBOVI – DOMOVI KULTURE I RAZVOJ KREATIVNIH POTENCIJALA

Šta su kreativne industrije, a šta kreativna tržišta i kako kreativan rad može da doprinese razvoju privrednih kapaciteta lokalne zajednice i podigne standard njenih stanovnika? Najprije da napravimo razliku između dva pojma. Ljudi u kreativnim industrijama nude kreativne usluge i proizvode, a ti proizvodi i usluge najčešće dobiju svoju komercijalnu vrijednost za svakodnevnu upotrebu i kao takvi su vrednovani na osnovu svoje upotrebne, a ne kreativne vrijednosti.

Informacione tehnologije, inovatorstvo, muzička ili filmska industrija su najočitiji primjeri industrija u kojima se puno finansijskih sredstava i kreativnog rada ulaže u proizvod koji mora naći svoju konkretnu i praktičnu primjenu, jer su u suprotnom sva ulaganja bezvrijedna. S druge strane, kreativna tržišta finansijski vrednuju kreativan rad koji nema praktičnu vrijednost, već (isključivo kvalitetan) proizvod koji nazivamo umjetničko djelo, postaje predmet divljenja ili sredstvo za kulturno uzdizanje.

Nije potrebno puno objašnjavati činjenicu da kreativne industrije donose ogroman profit, te kako je većina najbogatijih ljudi današnjice upravo iz tog sektora, a najpoznatiji su Bill Gates – osnivač Microsofta i Mark Zuckerberg – osnivač Facebooka. Kreativne industrije zahtjevaju mala ulaganja, odnosno veći dio ulaganja je već u glavi „mudraca“ i kreativaca, a početni ulog je često neznatan. U današnjem svijetu dešava se da se srednjoškolci sa par stotina uloženih dolara i jednim investitorom nađu u situaciji da im globalni giganti nude milione za njihov proizvod. Najbolji primjer je nedavni pokušaj Facebooka da otkupi od Evan Spiegel-a i Robert Murphy-a njihovu aplikaciju Snapchat za nevjerovatne tri milijarde američkih dolara. Također, nije potrebno objašnjavati činjenicu da i na zapadu i na istoku umjetnici dobro žive isključivo od plodova svoga rada. Danas, biti umjetnik ne znači umrijeti siromašan, naprotiv to je djelatnost od koje se može dobro ili više nego dobro živjeti. Mnogo veći problem jeste objasniti kako mala Bosna i Heregovina, jedna opština u njoj, ili jedan njen stanovnik može imati koristi od toga, odnosno kako poduzeti konkretne korake kako bi se obezbjedili uslovi da kreativci rade i od svoga rada mogu da žive.

U Švedskoj, Velikoj Britaniji i Njemačkoj, a u novije vrijeme i Poljskoj i Slovačkoj, jedan od najraširenijih načina da lokalna vlast potakne svoje stanovnike, većinom mlade ljude na kreativan rad, te ih u isto vrijeme poveže sa ulagačima i poslovnjacima koji će taj rad da komercijaliziraju je „Kreativni hub“ ili Kreativni Centar.

U Bosni i Hercegovini se rijetko koristi termin Kreativni Centar, a veoma mali krug ljudi zna šta to predstavlja, iako je sličan koncept postojao u vrijeme bivše države. Svaka republika u socijalističkoj Jugoslaviji imala je više takvih centara gdje se razvijala individualnost i kreativnost. Institucije poput „Doma mladih“, „Doma kulture“ i „Kulturno sportskih centra“ su bili  prostori gdje su mladi ljudi svakodnevno provodili vrijeme, razmjenjivali ideje, stvarali, vježbali i međusobno se pomogali. Postojala je zdrava konkurencija među umjetnicima, naročito muzičarima, što je proizvelo generaciju rock and roll bendova i pop izvođača koji su bili popularni u cijeloj bivšoj državi. Primjera radi dva najpopularnija brenda iz BiH u sedamdesetim godinama prošlog vijeka su bili Indexi i KK Bosna, a mladi ljudi poput Davorina Popovića i Mirze Delibašića su svoje vještine i kreativnost uvježbavali do savršenstva u FIS-u i KSC Skenderiji i tako postali „brend“ i ponos nacije koji se popeo na krov Evrope. Nakon Indexa su došle nove generacije bendova poput Zabranjenog Pušenja, Bombaj Štampe, Plavog orkestra ili Crvene jabuke, koji su postali regionalne zvijezde.

Princip rada kreativnog centra je jednostavan. To je mjesto koje omogućava kreativcima prostor u kom stvaraju, vježbaju, uvezuju se i takmiče. Većina kreativnih hubova posjeduje prostoriju za uvježbavanje svirki, umjetničku „klasu“ ili grupni atelje, IT i grafički hub, izlagački prostor, tihu sobu za pisanje, čitanje i učenje, biblioteku te prostoriju za druženje i opuštanje u vidu „open caffea“. Bolje finansirani hubovi posjeduju i novinarske biroe u kojima se pišu članci za portale i sedmične magazine u vlasništvu centara, muzički studio, internet caffe, učionice, sportsko-rekreacionu salu, te opremu za neki vid medijske kuće koji ima koncepciju studentskog radija ili studentskog TV kanala. Nakon procesa stvaranja, na istom mjestu kreativci izlažu, ili pokazuju svoje umjeće drugima. U tom kompletnom procesu se dešava nešto fenomenalno, ljudi se zabavljaju, i ne samo stvaraoci, već i oni koji dođu da konzumiraju krajnji proizvod njihovog rada - slike, skulpture, muziku, animirani, crtani ili kratki igrani film, predstavu, performans i sve ono što kreativni umovi osmisle. Napredni centri snimaju i objavljuju radove svojih kreativaca na mediju koji emituju. Mladi novinari, uglavnom studenti žurnalistike, stažisti pišu o radu kreativaca, te ih brendiraju i otvaraju nove mogućnosti za zvijezede u usponu. Tako centri dobijaju funkciju „čvorišta“, dobru priču žele i komercijalni mediji, a dobar proizvod želi tržište – ulagači koji će redovno dolaziti u open caffe i sretati kreativce ili posjećivati web portal u potrazi za proizvodom u koji mogu uložiti.

Pitate se šta kreativci daju za uzvrat? Ukratko – daju sebe! Dijele svoje znanje sa drugima, pomažu mladima i starijima da nauče nešto o kreativnom radu kojim se sami bave. Održavaju kurseve, sekcije i predavanja za djecu, omladinu i starije stanovnike grada ili općine. Na taj način šire horizonte, stvaraju nove umjetnike, ali i konzumente umjetnosti, daju inspiraciju mlađima, a motiv starijima. Svojim djelovanjem kreiraju kvalitetne programe i doprinose razvoju kulturnog i zdravog društva.

Nakon kratkog objašnjenja svrhe kreativnih centara (sve njegove mogućnosti ostavljamo vašoj kreativnosti da namašta), znamo da ćete se (prije nego počnete razmišljati o svim mogućnostima), zapitati kako je došlo do toga da je kultura napustila sve one kulturne centre bivšeg sistema i u ovom sadašnjem ugostila kič i šund koji je danas, čini se, komercijalno isplativ. Zapitaćete se, s obzirom da svi znamo da je u kulturu potrebno uložiti finansijska sredstva, kako da se centri finansiraju, ko je u stanju da to sve organizuje i napravi samoodrživim.  Odgovor na to pitanje nije kratak, ali je poprilično jednostavan.

Modeli po kojima se osnivaju centri variraju od države do države i od grada do grada, a njih uglavnom pokreće grupa entuzijasta iz struke okupljena u udruženje ili organizaciju. Osnivanje centra se finansira najčešće uz pomoć fondacija usmjerenih na tehnološke ili kulturne projekte. U uređenim se zemljama gradovi i opštine takmiče da ponude podršku takvim projektima, znajući kolike efekte isiti imaju na lokalnu ekonomiju i stanovništvo, pa se takvi centri osnivaju uglavnom u objektima u javnom vlasništvu, ili ih sufinansira lokalna i regionalna vlast. Kreativne hubove često pokreću i uspješne kompanije ili bogati pojedinci kroz svoje društveno odgovorne odnosno filantropske projekte. Finansiranje Centra ovisi i od modela. Jedni kombiniraju finansijsku dobit Centra sa podrškom iz javnog budžeta, drugi dijelom iz budžeta, a dijelom sa donacijama privatnog sektora i fondacija, opet treći kompenziraju manjak sredstava za rad isključivo donacijama, dok četvrti iz godine u godinu posluju pozitivno i vraćaju sredstva nazad društvu. Svake naredne godine rada, Centar postaje sve neovisniji. Donacije Centru iz godine u godine rastu, kako su zahvalni i nerijetko uspješni bivši korisnici usluga Centra odlučni da finansijskom podrškom Centru pruže drugima priliku koju su i sami dobili. Zatim postoji ona komercijalizacija Centra koja ne pokušava da isprazni ionako prazne džepove mladih ljudi – poput prodaje oglasnog prostora kompanijama u svojim medijima, prodaje doniranih radova na izložbama, potpisivanja različitih sponorskih ugovora za određene aktivnosti ili projekte unutar ili van Centra. Postoji mnogo načina da se komercijalizuje rad korisnika Centra. Time se postiže da ova vrsta institucije, u roku od samo 5 godina, može biti potpuno samoodrživa. I ne samo to, moguće je postići i finansijsku profitabilnost što znači da Centar može biti ulagač u kreativce i davaoc stipendija đacima i studentima dizajnerske, informatičke, novinarske, građevinsko-arhitektonske, spisateljske i likovne struke ili ponuditi finansijsku pomoć instituciji od javnog značaja poput muzeja ili umjetničke galerije, odnosno može i sam postati fondacija.

Ono što je najvažnije jeste da koncept Kreativnog Centra omogućuje umrežavanje njenih korisnika, služi kao inkubator ideja i baza je u kojoj se sastaju entuzijazam i stvaralačka vizija sa kapitalom i poslovnom vizijom. On također služi i kao obrazovna institucija u kojoj stanovnici, djeca i stariji mogu besplatno dobiti određena znanja ili naučiti nove vještine, a oni sa manjom platežnom moći za manje novca mogu ostvariti svoje kulturne potrebe. U Bosni i Hercegovini imamo centre koji nude dijelove sadržaja koje Kreativni Centar treba ponuditi, te se neki od njih zaista trude da, u skladu sa svojim budžetom, mladima pruže što je više moguće, ali u cijeloj  zemlji nisam uspio naći pravi kreativni Centar sa svim sadržajima i potencijalom da podrži mlade u stvaranju i povezivanju sa kapitalom. Stoga možemo doći do jednostavnog zaključka da mi gubimo mnogo, kako zbog razočaranih mladih ljudi u sistem i nemogućnosti da realizuju svoje potencijale na pravi način, do činjenice da domaći, ali i strani ulagači nemaju adekvatnu lokaciju na kojoj mogu da pronađu svoj novi projekat, svoj idući investicioni uspjeh. Ko je odgovoran što Bosna i Hercegovina nema mjesto koje će se proizvesti novi način online komunikacije, novog grafičkog maga, novu muzičku zvijezdu, kreatora ili dizajnera?

Odgovor na ovo pitanje možemo naći u percepciji da je pokretanje ovakvih inicijativa na nekome drugom, a ne nama samima, ljudima iz struke sa jakim osjećajem za volonterizam i dobrobit svoje profesije. Nadalje, uvriježeno je da bi ovakve inicijative trebala da pokrene „država“, te da to nije ničija obaveza do obaveza vlasti. Ove opaske su djelimično tačne, ali su u biti potpuno nekorektne.

• Regionalne i općinske vlasti zaista trebaju uložiti sredstva u Kreativne Centre kao dio strategije za razvoj i podršku mladim ljudima. To bi naročito trebale uraditi zbog činjenice da kreatine industrije i umjetnici stvaraju novi vrijednost, a ta vrijednost je često mnogo puta veća od ulaganja u njih. Jačanjem kreativne komponente tržišta napreduje lokana ekonomija i podiže se standard lokalnog stanovništva uz minimalna ulaganja. Kada se uz to doda činjenica da mladi ostaju u svom gradu i zemlji, te ne donose sigurnu dobit drugima i ne uplaćuju porez drugim državama, neosporna je isplativost Kreativnog Centra. Ali u trenutnom vakumu odgovornosti različitih nivoa vlasti i manjku sredstava u budžetu, većini ljudi u vlasti odgovara činjenica da nemaju ozbiljnog partnera koji bi ponudio održiv koncept Kreativnog Centra, sa sposobnošću da u priču uvede i druge igrače i ulagače u takav koncept.
• Tu dolazimo i do javnosti. Mladi i NVO sektor zaboravljaju da imaju veliku odgovornost. Njihova odgovornost je da pruže „know how“, da izrade idejne projekte, nađu adekvatnu lokaciju (neki napušteni ili devastirani objekat – svi znamo da nam takvih objekata u državi ne nedostaje), da se potrude da pronađu adekvatne međunarodne i domaće partnere. Trebaju pridobiti javnu podršku, organizuju peticiju, zagovaraju stvaranje Kreativnog Centra na mjestima gdje se donose odluke i kreiraju atmosferu u kojoj će svakome na vlasti biti jasno da je podrška takvom projektu isplativa investicija.

Potrebno je mapirati kulturne institucije i domove mladih koji imaju cilj da budu kreativni centri u budućnosti. Studiozna analiza i istraživanje trebaju utvrditi koje institucije imaju potencijal da postanu kreativni centar u punom kapacitetu. Naime, institucije sa takvim potencijalom postoje, na primjer Kriterion u Sarajevu je centar koji mladima uistinu pruža mogućnost da se predstave, izlažu i izvode različite vrste performansa, i sa proširivanjem kapaciteta može postati pravi kreativni centar.

Filmska industrija u BiH koja je jedna od rijetko uspješnih kreativnih sektora. Studijom slučaja se može pokazati kako su BiH filmski djelatnici uspjeli da i nakon rata održe filmsku industriju u zemlji, te privuku ulagače i podignu produktivnost. Kreativni centri mogu pomoći mladim filmskim umjetnicima u radu i afirmaciji, a novi filmski radnici mogu cijelu industriju iz faze održavanja ili preživljavanja prebaciti u fazu rasta i kreiranja novih radnih mjesta.

Rad na kreativnoj strategiji na lokalnom nivou treba utvrditi koji su to lokalni kapaciteti razvojna mogućnost. Na primjer, da li na muziku i film treba staviti akcenat kao industrije koje su se u prošlosti isticale, ili pak treba ulagati više sredstava i pažnje u stimulaciju razvoja informatičkih aplikacija i novih sistema komunikacije. Koja kreativna industrija sa date opštine ili grada može imati najbolji komercijalni uspjeh u regiji sa kojom nemamo jezičkih i kulturnih barijera, pa šire na evropskom kontinentu te u svijetu. Iako kreativni centar treba pružiti mogućnost svim kreativcima da stvaraju, treba se fokusirati na pronalaženje adekvatnog sistema kojim će se ciljano usmjeravati mladi da se bave profitabilnim kreativnim industrijama, gdje im lokalni profesionalci mogu lako omogućiti pristup tržištima na kojima će krajnji proizvod njihovog rada biti konzumiran. Uzmemo li muziku za primjer, treba imati u vidu da je muzika iz Bosne i Hercegovine rado slušana na Balkanu. Tako bendovi poput Dubioza Kolektiva ili Letu Štuke imaju veliki broj obožavatelja na prostoru cijele Ex Yu. Zatim nisu rijetki primjeri bendova koji uspjevaju na tržištu Evrope i šire. Primjera radi, Divanhana - bend koji svira „prerađeni sevdah“ adaptiran za ljubitelje jazza je često na nastupima i festivalima u svjetskim metropolama. Uspjeh BiH kinematografije je prevazišao granice BiH i regiona, a Sarajevo ima najuspješniji regionalni filmski festival, te je potencijal filmske industrije izuzetan. IT sektor također nije ništa manje atraktivan, jer su mladi u Bosni i Hercegovini već napravili web aplikacije koje su imale izuzetan tržišni uspjeh u regionu, recimo Klix.ba ili PIK.ba, te su od istih stvorili moćna preduzeća koja su jedna od najpoželjnijih poslodavaca u BiH.

Na kraju, Vlade moraju shvatiti da su ljudski resursi naše najveće bogatstvo. Kreativnosti ne manjka u Bosni i Hercegovini, a vlast treba da podrži tu kreativnost. Kako to Vlade na svim nivoima mogu uraditi? Prije svega se Vlade na osnovu analize i mapiranja koje je prethodno urađeno mogu okrenuti reorganizaciji institucija koje se finansiraju iz javnog budžeta tako da te institucije prošire svoje kapacitete kako bi pružile usluge kreativnog centra koje trenutno ne pružaju. Uspjeh kreativnog centra ovisi o poslovnoj sposobnosti i profesionalnoj posvećenosti ljudi koji vode centar, pa vlade ne trebaju biti osnivači centara, već njihov partner. To znači da Vlade trebaju omogućiti širi okvir u kojem djeluju centri. One pored finansijske pomoći mogu obezbjediti ugovore o kulturnoj razmjeni, potpisati sporazum o tehnološkoj saradnji sa drugim zemljama, ali i promovirati rad lokalnih kreativaca u drugim zemljama. Bosna i Hercegovina ima 56 diplomatskih predstavništava, gdje vlasti mogu izlagati radove iz centara, te predstavljati neafirmisane BiH umjetnike, ali i predstavljati kulturu i bogatstvo naše zemlje. Vlast također može na višem nivou uspostaviti koordinaciju udruženja BiH dijaspore sa kreativnim centrima kako bi BiH kreativci i umjetnici došli do tržišta zapadne Evrope, Sjeverne Amerike, Australije ili bliskog istoka. Na taj način bi i dijaspora imala direktan uvid u ono što centri rade, te bi se lakše odlučivali na ulaganje u svoju zemlju. Uz adekvatne finansijske olakšice za domaće privrednike koji ulažu u ovakve projkte, vlast bi omogućila centrima da osiguraju održivost, ali se i bolje povežu sa privatnim sektorom, odnosno kapitalom.

Svi procesi u kreativnom sektoru ovise o ljudima, te ljudi i trebaju preuzeti odgovornost. Kreativne industrije mogu aktivirati segment društva koji je trenutno pasivan. Kreativni centri su platforma kojom se mladi ljudi motiviraju na akciju, stvaranje i borbu za tržišni uspjeh. Potrebno je malo inicijative, odgovornosti i organizacije, te dosta volje da se stvari na lokalnom nivou postave na pravi kolosjek.

Autor: Adis Muhović