Faktor socio-ekonomskog statusa učenika

Utjecaj socio-ekonomskih faktora na uspjeh učenika tokom školovanja i dugoročne ishode obrazovanja spada u red izazova koji su do sada prolazili ispod radara obrazovnih politika u Bosni i Hercegovini. U mnogobrojnim reformskim nastojanjima da se obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini unaprijedi, strategija koja bi adresirala važnost socio-ekonomskih prilika u obrazovanju pojedinaca je u pravilu izostajala, što implicira da ovo pitanje nije osviješteno ni na razini odgojno-obrazovnih praksi u školstvu.

Jedan od problema na koje je ukazalo sudjelovanje Bosne i Hercegovine u istraživanju Programa za međunarodnu procjenu učenika – PISA – svakako je i evidentna razlika u postignućima među učenicima različitih socio-ekonomskih pozadina. U pogledu značaja koji pridaje socio-ekonomskoj varijabli u postignućima učenika, nalazi PISA istraživanja ne odstupaju od nalaza suvremenih istraživanja u oblasti obrazovnih praksi, koja iznova potvrđuju snažnu korelaciju između socio-ekonomskog statusa i uspjeha u učenju. Porodični kontekst, socio-ekonomski status roditelja i njihovo stečeno obrazovanje mogu biti faktori koji značajno određuju djetetov odnos prema školi i njegova očekivanja od obrazovanja, te konačno i uspjehe koje će postići tokom i nakon obrazovnog procesa. Ukoliko obrazovni sistem nije spreman ili osposobljen da prepreke i nedostatke, koji proističu iz takvih “kontekstualnih faktoraˮ, u okviru vlastitih uvjeta strateški eliminira, odnosno nadomjesti, pomenuti faktori postaju presudni i utoliko ubjedljivi prediktori kasnijeg uspjeha.

Brojna istraživanja također pokazuju da obrazovni sistemi koji adekvatnim pristupom uspiju ublažiti faktor socio-ekonomske nejednakosti, omogućuju nastanak obrazovnog ambijenta u kojem su sposobnosti, volja za učenjem i posvećenost pouzdaniji predskazatelji uspjeha od socio-ekonomskog statusa. Upravo iz tog razloga PISA ističe inkluzivnost, jednakost i pravednost kao ciljeve kojima obrazovni sistemi u 21. stoljeću trebaju težiti kako zaradi vlastite kvalitete i konkurentnosti, tako i u interesu rasta i razvoja društava i ekonomija. Ovisno o politikama koje ga definiraju i rukovode, obrazovanje može biti poluga socijalne mobilnosti za socio-ekonomski nepovoljne kategorije stanovništva, no isto tako može postati i mehanizam koji dodatno učvršćuje stratifikaciju i segregaciju. U inkluzivnom obrazovnom ambijentu, koji teži ka tome da izjednači šanse za uspjeh i omogući pravednu distribuciju prilika za učenje, akademske sposobnosti potencijalno nadilaze socio-ekonomsku determinaciju i druge srodne kontekstualne faktore na koje djeca ne mogu neposredno utjecati. Važna sugestija popratnih istraživanja PISA-inog mjerenja kvalitete obrazovanja diljem svijeta jeste da upravo kroz inkluzivnost, jednakost i pravednost obrazovni sistemi komparativno dobijaju i na kvaliteti.

Kako u pogledu prosječnih rezultata postignutih na testovima iz čitanja, matematike i prirodnih nauka, tako i u pogledu inkluzivnosti, jednakosti i pravednosti obrazovnog sistema, Bosna i Hercegovina zaostaje za razvijenim svijetom. Uzimajući u obzir da PISA definira inkluzivan obrazovni sistem kao onaj u kojem svi učenici imaju mogućnost da steknu osnovne vještine iz sve tri oblasti (čitanje, matematika, prirodne nauke), procenat od 41,3% učenika koji postižu niske rezultate u sve tri oblasti, u odnosu na 13,3% posto učenike iste razine u OECD zemljama, sugerira da je nedostatak inkluzivnosti jedna od slabosti našeg obrazovnog sistema.

Kada je riječ o razlici u postignućima između učenika povoljnog i nepovoljnog socio-konomskog položaja, Bosna i Hercegovina nije iznimka u odnosu na postojeće trendove drugih zemalja. “Učenici povoljnog u odnosu na učenike nepovoljnog SES-a [socio-ekonomskog statusa] imaju bolja postignuća u sva tri područjaˮ^[1], konstatovano je uIzvješću za Bosnu i Hercegovinu, sa razlikom koja iznosi 63 boda na testu iz matematike, 58 bodova na testu iz čitanja i 54 boda na testu iz prirodnih nauka. Ako uzmemo u obzir da se prema PISA-inom sistemu mjerenja razlika od 25 bodova može posmatrati kao jedna godina školovanja, to bi značilo da učenici nepovoljnog socio-ekonomskog statusa zaostaju za svojim boljestojećim vršnjacima oko dvije godine školovanja.