Održan Reforum na temu „Privatizacija u Bosni i Hercegovini“

ReForum „Privatizacija u Bosni i Hercegovini“, na kojem se govorilo o procesu privatizacije u BiH koji je započeo još 1990. godine, njegovim motivima, modelima, nedostacima i pozitivnim efektima koje je postigao, kao i onome što nas čeka u budućnosti, održan je jučer u Hotelu „Europe“ u Sarajevu, u organizaciji Centra za politike i upravljanje.

Zaključci i preporuke

Kada je u pitanju proces privatizacije koji je proveden prije početka implementiranja Reformske agende, glavni zaključci konferencije su:

• Neuspjeh privatizacije u BiH ima više uzroka, a najznačajniji je kriminalna privatizacija čiji je cilj bio protivpravno prisvojiti imovinu javnih preduzeća. Dobar dio krivnje za neuspjeh privatizacije se može pripisati i nesposobnosti novih vlasnika da uspješno restruktuiraju kompanije i osiguraju njihov rast, dok je kao treći razlog istaknuto nametanje nelogičnih i ograničavajućih uslova novim vlasnicima od strane vlasti.
• Potrebno je provesti reviziju dosadašnje privatizacije i utvrditi jasan rok za okončanje procesa.
• Potrebno je hitno povećanje kapaciteta Agencije za reviziju privatizacije FBiH pred kojom se nalazi 1.500 predmeta za reviziju.
• Potrebno je hitno izmijeniti Kriviči zakon FBiH, kako bi se osiguralo da ne zastarijeva krivično gonjenje i izvršenje kazne za krivična djela vezana za proces privatizacije.
• Istaknuto je da je šteta već načinjena prekasnim usvajanjem Zakona o reviziji 2012. godine, što je spriječilo reviziju određenih predmeta zbog zastare, te je kao problem u procesu revizije istaknut manjak dokumentacije o starijim predmetima.

Kada je u pitanju budući proces privatizacije, glavni zaključci su:

• Ključno je privući investitore koji su sposobni izvršiti restruktuiranje firmi, te dobro voditi kompaniju i sačuvati i povećati broj radnih mjesta.
• Potrebno je iznaći model upravljanja stečajem kao načinom privatizacije.
• Potrebno je usvojiti strategije razvoja, kako privatizacija be bi predstavljala autonoman proces, neusklađen sa dugoročnim razvojnim ciljevima.
• Potrebno je transparentno provesti proces privatizacije, kako bi se izbjegle nelogičnosti uočene pri privatizaciji Fabrike Duhana Sarajevo i Bosnalijeka, a što su:
  • postignuta prodajna cijena ne smije biti niža od knjigovodstvene vrijednosti,
  • mora biti poznato ko vrši procjenu vrijednosti državne imovine,
  • porijeklo kapitala ne smije biti upitno,
  • potrebno je omogućiti kupovinu dionica svim zainteresiranim stranama na berzi, a ukoliko postoji opravdan razlog za prodaju bloka dionica, to treba učiniti putem javne aukcije.
• Vrijednost i profiti telekomunikacijskih kompanija u većinskom vlasništvu Vlade FBiH kontinuirano padaju. To je posljedica novih komunikacijskih tehnologija, te propuštanja telekom operatera de se strateški pripreme za tehnološke izazove koje one nose. U trenutnom političkom ambijentu, u njima je nemoguće uspostaviti principe korporativnog upravljanja, pa su izgledi za stabilizaciju, modernizaciju i racionalizaciju njihovog poslovanja minimalni. Propuštana je prilika da se privatizacija ovih kompanija provede na vrijeme. Vlada FBiH sada treba napraviti temeljitu finansijsku i operativnu procjenu vrijednosti BH Telecoma i HT Eroneta, te započeti razgovore mogućnostima i modalitetima povećanja profitabilnosti preduzeća kroz unaprjeđenje korporativnog upravljanja ili prodajom dionica ili djelimičnom ili potpunom privatizacijom.
• Istaknuto je da su strateška preduzeća u državnom vlasništvu potrebna društvu, ali klasifikacija strateških preduzeća treba biti urađena na osnovu toga da li preduzeća brinu o "javnom dobru". Stoga je potrebno definirati pojam "javnog dobra" (energija, infrastruktura, šume, vode, rude, ...), što treba predstavljati “dobro” svih građana. U skladu sa tim, Vlada FBiH treba redifinirati strateška preduzeća, jer su trenutno strateška preduzeća klasificirana po kriteriju održivosti preduzeća.

Strateška preduzeća u vlasništvu države trebaju biti dobro vođena i poslovno efikasna, a glavni zaključci vezani za korporativno upravljanje u javnim preduzećima su sljedeći:

• Na osnovu analize vršene u decembru 2014, svi pokazatelji profitabilnosti (četiri pokazatelja) za 20 državnih preduzeća u 2011 i 2012. su negativni i daleko od prosjeka FBiH (cca 20.000 biznisa), troškovna efikasnost za 20 državnih preduzeća daleko je od prosjeka FBiH uz iskazano pogoršanje troškovne efikasnost, dok su u 2013. godini operativni troškovi bili iznad prihoda (104,3%).
• Potrebna je korporatizacija državnih kompanija koje trebaju funkcionisati kao privatna korporacija, a država se treba postaviti kao vlasnik koji funkcionira kao svaki shareholder - putem mehanizama korporativnog upravljanja.
• Državne kompanije trebaju biti vođene od strane sposobnih menadžera i poslovnih ljudi, bez uticaja političkih stranaka. Stoga je ponovo naglašena nužnost definiranja industrijskih strategija u čijem okviru organi uprave javnih preduzeća trebaju djelovati. Kao tri reformska pitanja, izdvojene su:
  • Mjesto i uloga nadzornih odbora državnih preduzeća. Nadzorni odbor je ključni korporacijski organ odgovoran za poslovanje cjelokupne kompanije, za šta mora imati punu odgovornost. Nadzorni odbor ima set različitih uloga - strategijske, kontrolne i povezujuće, te širok djelokrug rada, a u njegove ovlasti mora ulaziti i izbor top-menadžera (OECD, smjernica B). Kompetentnost i etičnost članova nadozrnog odbora je od ključnog značaja, kao i znanja o korporativnom upravljanju.
  • Status top-menadžera, predsjednika i članova uprave. Odluka o izboru top-menadžera mora biti u nadležnosti nadzornog odbora. Direktor treba biti profesioni menadžer, ne državni službenik, i treba biti odgovoran nadzornom odboru za poslovanje preduzeća. Po pitanju radno-pravnog statusa, mendžer ne treba imati status uposlenika (što omogućava novi Zakon o radu), te u slučaju otkaza ostaje bez posla.
  • Sistem nagrađivanja top-menadžmenta i članova nadzornih odbora. Sistem nagrađivanja treba “vezati” za poslovnu uspješnost kompanije, a uslovi nagrađivanja trebaju biti definirani u menadžerskom ugovoru. Potrebno je naglasiti da je poslovna uspješnost kompleksan koncept i ne iskazuje se samo u brojakama - Balanced Scorecard (četiri perspektive uspješnosti), gdje je ponovno od iznimne važnosti kompetentnost članova nadzornog odbora u ustroju sistema nagrađivanja menadžera.
• Potrebno je prioritizirati pitanje upravljanja u odnosu na pitanje vlasništva, te je stoga potrebno definisati strategiju korporativnog upravljanja u strateškim preduzećima kojom će se definisati način upravljanja javnim i strateškim preduzećima na državnom nivou. Stoga je potrebna dogradnja zakonske regulative, kokretno Zakona o upravljanju državnim kapitalom gdje se trebaju primjeniti OECD-ove smjernice kao orijentir,
• Potrebno je depolitizirati javna preduzeća koja se trenutno dijele kao plijen unutar političkih koalicija nakon svakih izbora, stoga je neophodno staviti naglasak na zaoštravanje pitanja odgovornosti u upravljanju javnim kompanijama, što može dovesti do depolitizacije i modernog načina upravljanja.

Problem efikasnog funkcioniranja državnih preduzeća uspješno su razriješile samo zemlje koje drže svoja državna preduzeća dovoljno daleko od svojih vlada. - State capitalism in the dock, The Economist, Nov. 22., 2014.

Izvještaj

Konferencija je bila podijeljena u tri panela, dva u skladu sa periodima procesa privatizacije, onom do 2014. godine te aktuelnom u okviru Reformske agende. U prvom panelu govorilo se o modelima privatizacije do 2014. godine, (ne)transparentnosti procesa te ekonomskim i socijalnim posljedicama loše privatizacije, dok je u drugom panelu disuktovano o prednostima i nedostacima dosadašnje privatizacije, odnosno prodaji udjela Vlade FBiH u preduzećima u kojima je bila jedan od vlasnika, tokom implementacije Reformske agende. Tema trećeg panela bilo je korporativno upravljanje i sudbina strateških preduzeća u BiH. Tokom trajanja konferencije, nisu izostali ni zaključci i prijedlozi za poboljšanje procesa.

O privatizaciji do 2014. godine govorili su profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu Anto Domazet i direktor Agencije za reviziju privatizacije FBiH Vedad Duraković, dok su o aktuelnom trenutku u okviru Reformske agende govorile savjetnica premijera FBiH za privatizaciju Aida Soko i dekanesa Ekonomskog fakulteta Američkog univerziteta u BiH Adisa Omerbegović Arapović. O korporativnom upravljanju i sudbini strateških preduzeća govorili su izvršni direktor CPU-a Adis Muhović, profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu Aziz Šunje te ekonomski analitičar Zoran Pavlović. Konferenciju je moderirao novinar Danijal Hadžović.

Profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu Anto Domazet kazao je, u okviru prvog panela, kako je proces privatizacije bio u potpunosti isrgnut iz konteksta razvoja zemlje zbog činjenice da BiH nema strategiju razvoja. Po njemu, ključna su pitanja budućnosti radnika privatizovanih preduzeća, te revizije dosadašnje privatizacije za koju, smatra Domazet, treba utvrditi jasan rok. Također, kazao je kako je potrebno utvrditi stečaj kao način privatizacije. Profesor je pozvao i na odgovornost, te konkretniju ulogu Tužilaštva koje treba da pokrene predmete na osnovu revizije konkretnih slučajeva spornih privatizacija.

Ključno je u procesu privatizacije, pojasnio je Domazet, privući investitore koji su sposobni izvršiti restruktuiranje firmi. Čitava priča o privatizaciji u BiH zasniva se na sposobnosti investitora da dobro vode kompaniju, sačuvaju i povećaju broj radnih mjesta, odnosno, kako je rekao profesor, svi neuspjesi su vezani za nesposobnost investitora. Privatizacija u BiH zasnivala se na dva dijela: primarna privatizacija koja je podrazumijevala brz prelazak državne u privatnu svojinu, gdje je bila na snazi masovna privatizacija u kojoj su građani trebali brzo da ostvare tranfsormaciju vlasništva. Ključna greška je bila, naglasio je Domazet, nesposobnost restruktuiranja. U sekundarnoj privatizaciji trebala se ostvariti alokacija kapitala kod onih koji su imali mogućnost izvršiti restruktiranje kompanija i osigurati njihov rast. Vrlo malo je, međutim, kompanija došlo do sekundarne privatizacije. Odgovornost za to Domazet vidi u regulaciji od strane države koja nije davala efikasne rezultate, odnosno u lošem zakonodavstvu. Drugim riječima, nije bilo strategije razvoja već je privatizacija predstavljala autonoman proces, neusklađen sa dugoročnim razvojnim ciljevima. Konačno, kao pozitivne efekte privatizacije u BiH do 2014. godine Domazet je izdvojio činjenicu da je većina stranih investicija ušlo na bh. tržište preko privatizacije, a negativne slab rast zaposlenosti, kao i državnih prihoda.

Prema podacima koje je iznio direktor Agencije za reviziju privatizacije FBiH Vedad Duraković, pred Agencijom se nalazi 1.500 predmeta revizije. Duraković je u svom izlaganju kao najveći problem sa kojim se suočava Agencija izdvojio manjak kapaciteta te loše zakonodavstvo koje je prekasnim usvajanjem zakona o reviziji 2012. godine spriječilo reviziju određenih predmeta zbog zastare. Uslijed pomenutog manjka kapaciteta, Agencija za reviziju privatizacije FBiH, tvrdi Duraković, ne može stići raditi na svim spornim predmetima prije njihove zastare. Problem predstavlja, naveo je direktor Agencije, i manjak dokumentacije o starijim predmetima.

Tokom diskusije o temi prvog panela, privatizaciji u BiH do 2014. godine, profesor Domazet je kazao kako je oduzimanje državnih preduzeća od njenih prijašnjih upravljačkih struktura, odnosno radnika, omogućeno zakonom koji je „društvenu“ svojinu pretvorio u „državnu“. Profesorica Omerbegović Arapović također se uključila u diskusiju, nazvavši period privatizacije do 2014. godine pljačkom. Ona je za to okrivila političke predstavnike radnika, odnosno građana BiH, naglasivši kako zato nije kriva sama ideja privatizacije, odnosno model slobodnog tržišta.

Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Salih Fočo predložio je uspostavljanje novog, jedinstvenog na nivou BiH, socio-ekonomskog sistema, odnosno plana koji bi omogućio otklanjanje neostataka „legalne pljačke naroda“ tokom privatizacije do 2014. godine.

Savjetnica premijera FBiH za privatizaciju Aida Soko, govoreći o privatizaciji u okviru Reformske agennde, odnosno privatizaciji preduzeća „Fabrika duhana Sarajevo“ i „Bosnalijek“, kazala je kako je Vlada nastojala dobiti najbolju cijenu za svoje dionice. Soko je naglasila kako ne postoji magična formula za uspješnu privatizaciju, već da su se nastojali postići najbolji efekti u datoj situaciji. Govoreći o podjeli preduzeća na strateške, firme s poteškoćama i firme za privatizaciju, što je bilo predviđeno Reformskog agendom, kazala je kako je osnova za podjelu predstavljalo pitanje održivosti kompanija, ali i socijalna pitanja, kao što je broj ugroženih radnika i slično. S druge strane, pojasnila je, postavilo se pitanje šta učiniti s preduzećima koja nisu održiva. U onim u kojima je Vlada FBiH imala manjinski udjel, zbog nemogućnosti uvođenja korporativnog upravljanja, kazala je Soko, Vlada se opredijelila za prodaju, te pokušala postići najbolju cijenu.

Dekanesa Ekonomskog fakulteta Američkog univerziteta u BiH Aidsa Omerbegović Arapović revidirala je slučajeve prodaje udjela dijelova Vlade FBiH u preduzećima „Fabrika duhana Sarajevo“ i „Bosnalijek“, te došla do zaključka da je vrijednost dionica ova dva preduzeća podcijenjena prilikom prodaje, jer prodajna vrijednost može biti veća od knjigovodstvene. Činjenica da nije poznato ko je vršio procjenu vrijednosti govori i o netransparetnosti prodaje, što je Omerbegović Arapović izdvojila kao veliki problem. Mehanizam prodaje je, kazala je dekanesa, upitan i sa aspekta porijekla kapitala nakon što je CID Adriatic Investment objavio da se samo duhanski dio biznisa prodaje BAT-u. Omerbegović Arapović smatra i kako je netačan argument da su svi mogli kupiti dionice, ako se u obzir uzmu sume novca i obaveze da se proda blok dionica. Ukoliko se zaista htjela postići najveća vrijednosti, naglasila je, onda je to mogla biti javna aukcija dionica. Također, Omerbegović Arapović smatra kako su fiskalna neodrživost i korištenje novca od prodaje za tekuću potrošnju loš izgovor da se prikriju partikularni interesi koji su profitirali prodajom.

Soko je na primjedbu Omerbegović Arapović o podcjenjivanju vrijednosti preduzeća odgovorila kako su često bilansi neoperativne imovine prenapuhani, dodavši kako su vršene eksterne procjene vrijednosti dionica.

U diskuju se nakon izlaganja panelista uključio i Adnan Ćerimagić ispred Evropske inicijative za stabilnost, sugerišuću kako javne institucije, uključujući Agenciju za reviziju privatizacije FBiH, ne rade dovoljno na povratku vjerodostojnosti procesa privatizacije, ukoliko je sam proces već pozitivan. Ćerimagić je predložio Agenciji da izvrši reviziju upravo navedenih slučajeva „Fabrike duhana Sarajevo“ i „Bosnalijeka“.

Izvršni direktor CPU-a Adis Muhović je, u okviru trećeg panela, govorio o izazovima privatizacije telekom operatera u Bosni i Hercegovini. Naglasio je kako je prije privatizacije preduzeća koje se bave ovom granom privrede neophodno liberalizirati tržište, dodavši kako privatizacija prije liberalizacije može biti pogubna za interese građana kao krajnjih konzumenata. Opisujući trenutno stanje u Federaciji BiH, Muhović je iznio podatke o tome da Vlada FBiH ima većinsko vlasništvo u dva telekom operatera, više od 90% u BH Telecomu te 50,1% u HT Eronetu. Na području fiksnih telefonija, FBiH je liberalno tržište u kojem postoji konkurencija između telekoma kao tradicionalnih pružatelja usluga i alternativnih operatera koji koriste nove tehnologije. Kada je riječ o mobilnoj telefoniji, pojasnio je Muhović, postoji šest operatera, ali vlada „tripol“ sa dominacijom određenih operatera u određenim dijelovima države, tako da prava konkurencija skoro da i ne postoji. Muhović je prezentovao podatke prema kojima dobit BH Telecoma i HT Eroneta od 2010. godine do danas konstantno opada. S tim u vezi, naglasio je kako prije privatizacije Vlada mora odgovoriti na pitanja da li se privatizacija isplati; kako će taj proces uticati na racionalnost poslovanja; te kako će uticati na povaćenje tehnološke konkurentnosti i smanjivanje cijena usluga, odnosno šta će to donijeti građanima i društvu.

Definišući strateška preduzeća, profesor na Ekonomskom fakultetu UNSA Aziz Šunje je kazao kako strateška trebaju biti ona državna preduzeća koja brinu o javnom dobru. Kao takva su potrebna društvu ali, kako je naglasio, moraju biti dobro vođena i poslovno efikasna. U stvarnosti je, međutim, drugačije. Prema podacima koje je iznio profesor Šunje od 31.12.2013. godine, ukupna vrijednost 25 državnih preduzeća u BiH koja posluju pozitivno je 13,27 milijardi KM, od kojih je 5,6 milijardi vrijednost njih 20, dok je gubitak 13 državnih preduzeća, među kojima su i tri prijeratna giganta „Agrokomerc“, „Krivaja“ i „Željezara“, 87,6 miliona KM. Kada je riječ o korporativnom upravljanju, njegovo stanje u držanim preduzećima je na izuzetno niskom nivou, kazao je Šunje. Razlozi za to su nejasno definiran koncept „javnog dobra”; nejasni ciljevi države, odnosno odsustvo industrijskih politika; dodatna zakonodavna regulativa koja regulira pitanje upravljanja državnim preduzećima; te politička kontrola, odnosno „čistke“ u javnim preduzećima nakon svakih izbora.

Tokom svog izlaganja, ekonomski ekspert Zoran Pavlović kazao je kako najveći problem predstavlja činjenica da se javna preduzeća dijele kao plijen unutar političkih koalicija nakon svakih izbora. Dodao je kako je pitanje upravljanja važnije od pitanja vlasništva, te kako je stoga potrebno definisati strategiju korporativnog upravljanja u strateškim preduzećima. Naglasak je stavio na zaoštravanje pitanja odgovornosti, što može dovesti do depolitizacije i modernog načina upravljanja.

Tokom završne diskusije, učesnici su se uglavnom složili oko činjenice da je proces privatizacije potreban za stvaranje konkurentnog tržišta ali da je potrebno definisati strateška preduzeća koja se bave oblastima koje predstavljaju javno dobro.

Profesor Domazet naglasio je kako je potrebno proširiti pojam „javnog dobra“ na nauku, javne servise, upotrebu novih tehnologija i slično, ali se složio sa savjetnicom premijera FBiH Soko kako se taj pojam ne smije iskorištavati, te kako se od njega moraju odvojiti komercijalne djelatnosti.

Sagovornici su se također složili kako je potrebno primijeniti korporativno upraljanje u strateška preduzeća koja brinu o javnim dobrima, jer ona isto tako moraju biti ekonomski, socijalno i okolišno održiva i efikasno vođena.