Prošle godine, tri stvari su se gotovo u isto vrijeme desile u svijetu reformi obrazovanja: filmovi "Čekajuci Supermena" i Utrka za nigdje" su izašli, a Finski uspjeh u ostvarivanju prvog mjesta u obrazovnim ishodima (mjereno od strane Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj [OECD] PISA izvještaj,  usporedba akademskog dostignuća od  15-godišnjaka u 57 zemalja) stekao  je veliku pozornost.

Ono što ove tri stvari imaju zajedničko je upravo ovo:
1) Svi se tiču obrazovanja;
2) Svaki od njih je bio u vijestima, kreirajući kontroverzu prilikom obavljenih razgovora.

Ono što je zanimljivo je upravo ono što im nije zajedničko. Da su dva dokumentarca o školovanju koji su objavljeni međusobno u roku od mjesec dana, i jedni i drugi su privukli značajnu medijsku pozornost, te su često pregledani od strane javnosti što je zanimljivo samo po sebi. Što je još više zanimljivije, je to, da su dva filma - svaki se bavi rješavanjem izazova u našem trenutnom obrazovnom sistemu - ne samo da je došlo da radikalno različitih zaključaka; nego su identifikovali skoro suprotne probleme.

"Čekajući Supermena" je dokumentarni film koji oslovljava problem "neuspješnih škola", u kojoj učenici ne stječu osnovne, temeljne vještine pismenosti i računanja. Film opisuje problem lošeg obrazovanja i kritikuje sindikate koji štite nesposobne učitelje. To utječe na gledatelje, na njihova osjećanja,  tako što ističe nekoliko dobrih škola koje nemaju mjesta za svu djecu koja žele da pohađaju upravo te škole. Nakon pregršt nezadovoljne djece u potrazi za dobrim obrazovanjem i čije nade leže  u mogućnosti pohađanje ove škole,  gledamo kako većina ove djece izgubi ono što je prikazano kao njihova jedina prilika za dobro obrazovanje. Film je sentimentalna priča.

Poruka filma "Čekajući Supermena" je sljedeća : Svrha školovanja je upravo ta, da djeca steknu  znanje. Način da to ostvarite je s dobrim nastavnicima i sa novim školskim modelima koji nisu određeni sindikalnim pravilima (tj. osloboditi se loših nastavnika, obrazovati djecu učinkovito i djelotvorno, njihovi visoki udjeli testova procjene će se poboljšati).

"Utrka za nigdje" otkriva potpuno drugačiji problem: istresirana, djeca koja previše rade,  a od njih se očekuje da će biti nadčovjek, imaju izvannastavne i  nastavne aktivnosti, uzimaju fakultetska predavanja,  i nastoje biti primljeni na fakultete za koje još uvijek nisu spremni, zbog niskih ocjena, neobuzdanih prijevara i nedostatka pravih vještina u pisanju i u razmišljanju.

Temeljna pretpostavka ovog filma je: mi očekujemo dosta od djece, dovodimo ih do njihovog maksimuma a to sve da bi oni zapravo mogli dobiti smisleno obrazovanje.

John Merrow, prosvjetni pisac, rekao je u pregledu "Utrka za nigdje" u Huffington Post-u, (" Čekajući Supermena“) da upravo taj film oslikava naše škole kao nezahtjevne, "Utrka za nigdje ", kaže suprotno - da ubijamo našu djecu, figurativno, a ponekad i doslovno. "Kako mogu dva filma, koja su istovremeno izašla u godini  u kojoj obrazovanje može bili najvažnija tema, mogu imati takve divergentne pristupe i doći do takvih dramatično različitih zaključaka?

Otkrijte Finsku.  Finski uspješni  obrazovni sistem pruža korektiv sa dva stanovništva, a sa obzirom na Finski fenomenalan uspjeh u obrazovanju svoje djece,  od velike je koristi razmotriti Finski pristup pažljivo i vidjeti šta možemo naučiti u SAD-u.  Također je važno zapamtiti da Finski obrazovni sistem nije uvijek ovako dobro funkcionisao. Tokom 1970-ih godina, Finski rezultati obrazovanja su bili kao i naši -  bili su loši u usporedbi s drugim narodima. Oni su riješili svoje "neuspješne škole" te su ih totalno promijenili. Koja je njihova tajna?

Ovo su neka od izrazitih obilježja današnjih finskih škola:

1. Dok sva predškolska (predškolske ustanove i dječji vrtić) su u potpunosti finansirani i većina djece ih  pohađa, obrazovanje ne počinje dok djeca ne napune 7 godina.
2. Ne postoje standardizovani testovi u Finskoj do ispita koja djeca polažu u 15 godini. (kako bi se utvrdile visokoškolske opcije dostupne za studente).
3. Postoje manje školskih dana u Finskoj nego u SAD-u, s kraćim školskim danima i više nastave na otvorenom / u vrijeme raspusta.
4. Obrazovanje nije takmičarskog karaktera. Nema poretka niti praćenja. Većina škola ne ocjenjuje učenike  do 6. razreda.
5. Učiteljske plate su uporedive sa onima u SAD-u i Finskoj, jer iako Finski nastavnici rade u prosjeku oko pola radnih sati manje od američkih učitelja, oni su zapravo plaćeni dvostruko više za svoje radno vrijeme.
6. Manje novca se troši po učeniku u Finskoj nego u SAD-u.
7. Studenti su obavezni  raditi malu domaću zadaću, u prosjeku 30 minuta po danu.
8. Nema školskih sportskih ekipa. Umjesto toga postoje zajednice sporta, i nekoliko sportskih škola za olimpijske sportiste.
9. Svi učitelji su magistrirali, koji je sadržajnog karaktera (nije teoretskog karaktera) i stopa primanja  u učiteljskim programima je manja od 10%. (U SAD-u samo 23% novih nastavnika ostvari prosjek od  jedne trećine u SAT i ACT testovima.)
10. Finski učitelji imaju visok stručni status u svojoj zemlji, nastava u Finskoj je iznimno prestižna.
11. Finski nastavni plan i program "je orijentiran ka razmišljanju", a vodeća načela uključuju kapital, kreativnost i prosperitet.
12. Finski učitelji sarađuju isto tako i samostalno. Oni biraju svoje vlastite nastavne metode i materijale i u skladu sa tim i svoje učenike. Škole se ne uspoređuju jedne sa drugima u smislu ostvarenih rezultata.
13. Učitelji često ostanu sa svojim učenicima i predaju svojim učenicima i nekoliko godina.
14. Varijacija u finskim školskim uspjesima je minimalna. Bilo ruralnim ili urbanim, u bogatijim ili siromašnim regijama, Finska djeca dobro napreduju bez obzira na školu koju pohađaju.

Kada smo pažljivo razmotrili ovaj popis, teško je ne zaključiti da rješenja "neuspješnih škola" koja se ne samo sprovode u SAD-u,  mogu biti potpuno pogrešna. Iako je Finska ostvarila standardizovani sistem testiranja i takmičenja, mi smo ih nadmašili. Škole prikazane u 'Čekajući Supermena“' su povećale školske dane, školske sate, zadaće i nastavne sate, ali ipak Finske uspješne škole imaju manje sati za učenike i nastavnike podjednako i daleko manje zadaća.

Mi učimo djecu da čitaju ranije, tako što obdaništa postanu mjesta gdje djeca sjede veći dio dana i uče slova i brojeve.  U Finskoj akademsko obrazovanje počinje tek do sedme godine učenika, ali njihovi učenici su daleko više iskusni do 15 godine. Uzimajući u obzir  suprotan pristup na mnogim obrazovnim inicijativama kao što je slučaj u Finskoj, i imajući u vidu sve dobitke (plus negativne posljedice stresa koje „Utrka za nigdje“ oslikava), možda smo ozbiljno potkopavali naše naše vlastite ciljeve i radili u pogrešne svrhe.

Neki tvrde da se Finska ne suočava sa istim izazovima kao i SAD-u, ističući da ima manje raznoliku kulturu, manje iseljenika, i manje siromaštva, ali na ove argumente se ne može baš osloniti. Zašto, na primjer, Finska djeca tako dobre rezultate ostvaruju,  dok studenti iz drugih skandinavskih zemalja sa sličnim demografskim karakteristikama, tek se svrstavaju u sredini  liste za usporedbu?

U nekim školama u Helsinkiju,  oko 30% studenata su imigranti, te u nekim urbanim finskim školama gotovo 50% studenata imaju različit maternji  jezik koji nije Finski. Da Finska još uvijek ima takvu raznolikost među studentima, ukazuje to da je još uvijek moguće obrazovati raznoliku populaciju. U Finskoj,  oni čiji maternji jezik nije Finski,  (i svako dijete koje  zaostaje) data im je posebna pažnja  i pomoć, dok oni ne budu uspješni na nacionalnoj razini.

Finska jednostavno nema problema koji su navedeni u  "Čekajući Supermena" i "Utrka za Nigdje." Oni su kreirali školski sistem i kulturu sa najvišim svjetskim dostignućima, ali bez stresa, kojeg djeca u SAD-u imaju i danas. Tu je takvo jedinstvo u finskom obrazovanju da je teško zamisliti da u Finskoj postoje dva različita disparatna i divergentna  filma, koji se odnose na  obrazovne izazove,  i da je moguće proizvesti sve to istovremeno.

Dakle, šta možemo naučiti od Finske? Iznad svega, finski obrazovni model podsjeća nas da je najveća vrijednost uspješnog učenja, upravo nastavnici. Ako SAD ne obezbijedi svoje škole s nastavnicima koji sa sigurnošću možemo tvrditi da su najbolji, koji su dobro obučeni u sadržajnim područjima, i ukoliko mi ne omogućimo ovim profesionalcima odgovornost i povjerenje, oni zaslužuju da obavljaju svoju plemenitu profesiju i da ocjenjuju svoje učenike ne na osnovu nacionalnih standardnih testova, nego na svojim  smislenim procjenama učeničkih vještina, znanja i sposobnostima kritičkog razmišljanja, mi ne bismo trebali očekivati da će se naš položaj među svjetskim školama povećati  u velikoj mjeri.

Pronalaženje takvih nastavnika neće biti lako, ako mi i dalje budemo zahtijevali da Finski nastavnici rade duplo više za istu platu, i ako mi i dalje budemo degradirali inteligenciju nastavnika  i profesionalnosti i ako budemo smanjivali njihove nastavne planove i programe i prisiljavati ih da daju obične testove, ostavljajući im malo autonomije u njihovom podučavanju, ako nastavimo u degradiranju njihovog zanimanja i smanjenjem beneficija koje nadopunjuju njihove plate, i ako ne uspijemo ih educirati dovoljno dobro, tako da oni zauzvrat mogu obrazovati novu generaciju u kompleksnom mijenjajućem svijetu.

Tu je još jedan problem, najvažniji problem koji moramo spomenuti u oblasti obrazovanja. To nije bilo spomenuto u "Čekajući Supermena" ili u "Utrci za nigdje." Isto tako nije bilo spomenuto kao pitanje koje je vrijedno razmatranja. Čak i Finska, sa svojim fantastičnim načinom obrazovanja, sa nastavnim planom i programom, koji se temelji na razmišljanju, Finska opredijeljenost za razvoj svakog djeteta, nije u dovoljnoj mjeri odgovorila na ono što je najvažnije pitanje našeg vremena.

Koja je svrha školovanja? U 21. vijeku, potreban nam je veći smisao za školovanje,  potrebnije nego rezultati na OECD PISA testovima, tako da naši studenti budu bolje pripremljeni „ u takmičenju u globalnoj ekonomiji."

Naša djeca će se suočiti s dosad neviđenim problemima kada završe školu. Nije samo u pitanju pronalazak posla, nego se i dugovi gomilaju. Naša planeta  se zagrijava po stopi brže od najgorih znanstvenih predviđanja. Vrste su izumrle tako brzo, da možemo izgubiti polovicu svih vrsta na Zemlji do kraja ovog vijeka. Ljudska populacija je viša od 7 milijardi, sa više od  1 milijarde ljudi  bez pristupa čistoj vodi ili dovoljnim količinama hrane. Približavamo se energetskoj krizi, kojoj smo potpuno nepripremljeni za rješavanje.

Kako bi zadovoljili ove i mnoge druge izazove, potrebna nam je obrazovana populacija koja je pravilno pripremljena za školu , u takvom svijetu u kojem je obezbijeđeno znanje o međusobno povezanim globalnim problemima, da imaju vještine potrebne da mogu probleme rješavati i suočiti se sa izazovima koje mogu riješiti koristeći svoju kreativnost. Edukovati ćemo ovakvu generaciju ako odlučimo da sama svrha školovanja mora biti za generaciju koja će diplomirati i koja će moći rješavati probleme.