Održana konferencija "Reforma obrazovanja u Kantonu Sarajevo - kako dalje?"

Konferencija “Reforma obrazovanja u Kantonu Sarajevo – kako dalje?ˮ održala se 26. februara 2020. godine u Atrijum sali hotela “Europaˮ, a organizator događaja bio je Centar za politike i upravljanje, koji se u okviru vlastitih projekata intenzivno bavi ovom temom i njenim mnogobrojnim aspektima. U cilju okupljanja što većeg broja relevantnih sudionika, CPU je pozvao Namira Ibrahimovića, kao vođu tima za rad na kurikularnoj reformi i direktora OŠ “Safvet-beg Bašagićˮ, Vedrana Zubića, profesora geografije u gimnaziji “Dobrinjaˮ, nagrađenog nagradom najboljeg profesora u Bosni i Hercegovini, te Damira Marjanovića, kao predsjednika Komisije za obrazovanje i nauku skupštine KS, da sudjeluju u konferenciji u svojstvu izlagača-panelista, dok su uposlenici osnovnih i srednjih škola, fakulteta, rektorata Univerziteta u Sarajevu, Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo, Agencije za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje i prestavnici domaćih i međunarodnih organizacija bili pozvani da sudjeluju u diskusiji.

Pozvan da govori o procesu sprovedbe kurikularne reforme, Namir Ibrahimović je istakao da nam je potrebna “promjena paradigmeˮ obrazovanja, u kojoj moraju učestvovati sve razine obrazovnog sistema, od osnovnog preko srednjeg do visokog, kojem je, kako je kazao, potrebna najradikalnija transformacija. Već preduzeti koraci u tom pravcu jesu izrade predmetnih kurikuluma za osnovno obrazovanje, koji će biti objavljeni u skladu sa rokom u junu 2020. godine. Ibrahimović ističe da će time biti obavljen tek “najlakšiˮ dio posla, nakon čega se postavlja ključno pitanje: Kako primijeniti predmetni kurikulum u obrazovanom sistemu? Prelazak sa koncepta po kojem nastavnici govore djeci šta trebaju da uče prema modelu obrazovanja u kojem nastavnik organizira čas na kojem se uči, obezbjeđivanje adekvatnog okruženja za učenje u kojem će svako dijete imati priliku da uči u skladu sa vlastitim mogućnostima, primjena prakse poticanja učenika na diskutovanje i preispitivanje, samo su neki od neophodnih uvjeta kako bi ciljevi kurikularne reforme bili postignuti. No, ono što kurikularna reforma u praksi podrazumijeva za nastavnike jeste da se oslobode fokusiranja na temu časa i nastavnu jedinicu, te da stave fokus na organizovanje nastave u kojem će svako dijete postići svoj maksimum.

Kada je riječ o načinu na koji se tretira sam okvir predmeta u nastavnom procesu, kurikularna reforma će i na tom polju zahtijevati promjene: prvenstveno se definišu razlozi zbog kojih je neki predmet u kurikulumu i ciljevi svakog predmeta u obrazovanju, te na osnovu tih ciljeva definira oblasna struktura, iz koje će proizići ishodi učenja – šta će dijete, po okončanju obrazovaja, moći, znati i htjeti. Ibrahimović je dodao da će kurikulum morati proći proces javne rasprave, ali i biti predmet međunarodne recenzije i evaluacije.

Ibrahimović napominje da je u toku ove školske godine 13 nastavnika u 13 odjeljenja 3. i 6. razreda primijenjuju “hibridnu nastavuˮ, čiji je proces pod observacijom i čiji će rezultati biti vrjednovani, te da ćemo u augustu 2020. godine imati stručni izvještaj o uspjehu ove prakse, kao i preporuke za daljnje prilagodbe. U predstojećem periodu, ističe Ibrahimović, počinje isti eksperimentalni program u srednjim školama, a u naredne četiri godine planirana je i edukacija nastavnika u osnovnim i srednjim školama iz STEM i ART područja. Tim za provedbu ove temeljite i sistematične reforme očekuje da bi od 2025. godine pojedini predmetni kurikulumi mogli postati dio uobičajene prakse u obrazovanju, nakon čega treba započeti i rad na kreiranju školskih kurikuluma.

S obzirom na svoje iskustvo nastavnika u praksi, Vedran Zubić je više puta istakao da nastavnici u osnovom i srednjem školovanju moraju insistirati i na odgojnoj dimenziji obrazovanja. No, gotovo je od jednake važnosti, naročito imajući u vidu vrijeme u kojem živimo, da nastavnici budu u toku sa aktuelnim društvenim problemima na lokalnom i globalnom nivou, te da kontekstualiziraju informacije do kojih učenici svakako dolaze. Pozvan da ponudi svoje viđenje o važnosti uloge direktora škola u kvaliteti obrazovanja, Zubić preporučuje da direktori moraju razraditi plan i program razvoja škole u ekonomskom i socijalnom pogledu. Kada je riječ o visokoškolskim institucijama, Zubić je objasnio da kadar treba obrazovati sistematično i strateški, imajući u vidu dinamiku i potrebe tržišta rada. Jedna od stvari u kojima neprestano griješimo, primjećuje Zubić, jeste to što obrazovanje tretiramo kao trošak – jer obrazovanje nije trošenje budžetskih sredstva, nego vječita investicija. 

Podsjećajući na činjenicu da je obrazovanje dugoročna projekcija, Damir Marjanović je naveo kao problem to što za većinu donosilaca odluka rezultati u obrazovanju ne mogu biti vidljivi u okviru trajanja jednog mandata, pa je posljedično i motiv da se provode reforme koje iziskuju visoka sredstva znatno manji. Istakao je da su dosadašnji reformski procesi značajno ovisili o međunarodnim institucijama, te da budžetska izdvajanja u prethodnim mandatima nisu reflektirala opredjeljenje donosilaca odluka da provedu reformu obrazovanja. U pogledu samog budžeta, Marjanović ističe efikasnost ulaganja i kvaliteniju raspodjelu kao važniji aspekt od same veličine budžeta.

No, unutar obrazovnog sistema kakav jeste, primjećuje Marjanović, imamo “ogroman jazˮ između osnovnog i srednjeg, te “ogromnu provalijuˮ između srednjeg i fakultetskog obrazovanja. Također je primijetio u kojoj mjeri kantonalna ingerencija za obrazovanje, a posljedično i kantonalno finansiranje visokog obrazovanja, sputavaju i sprječavaju visokoškolske ustanove da se relevantnije pozicioniraju s obzirom na europske i svjetske standarde. Nadovezujući se na Zubićevu primjedbu o tretiranju obrazovanja isključivo kao “troškaˮ, Marjanović je odabrao univerzitet za primjer, te konstatirao da on ne može i, što je još važnije, ne mora biti samo rashod, nego može postati i izvor prihoda. Istakao je da univerzitetski program ne izlazi u susret ni očekivanjima studenata niti odražava potrebe tržišta rada, ali je konstatirao i da je vlada zakazala u prepoznavanju ovih trendova i potreba, uslijed manjka koordinacije aktivnosti sa privredom.

Konačno, Marjanović je rekao da prijedlog budžeta za 2020. godinu predviđa povećanje sredstava za reformu obrazovanja, poticanje talentovanih učenika, naučno-istraživačkog rada i smještajne kapacitete studenata. Tematska sjednica Skupštine je kao prioritet postavila reformu obrazovanja, kako je istakao, te time ostavila u naslijeđe svakoj budućoj izvršnoj i zakonodavnoj vlasti da obrazovanje prepozna kao vlastiti prioritet.

Nakon izlaganja u okviru panela, uslijedila je diskusija u kojoj su izneseni mnogobrojni prijedlozi i postavljena konkretna pitanja. Gospođa Žaneta Džumhur iz Agencije za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje je, prije svega, naglasila da PISA nije testiranje, nego istraživanje, što je važna razlika zbog načina na koji rezultate istog percipiramo u društvu i u praksi.

Džumhur primjećuje da se po prvi put reforma obrazovanja ne provodi ad hoc, već se planira na sistematičan način i samokritičnim pristupom, te da se razmišlja o kapacitetima nastavnika da reformu implementiraju. Također je pohvalila pristup po kojem se reforma provodi u kontinuitetu sa onim što je već započeto, i to uz primjenu zakonskih obaveza, no također je kao autorica Nacionalnog izvještaja PISA istraživanja konstatirala da se zaključci i mjere predložene tim izvještajem upravo realizuju kroz reformu obrazovanja u Kantonu Sarajevo, te postavila pitanje – kako motivisati donosioce odluka izvan Kantona Sarajevo da slijede ovaj primjer.

Ministrica Zineta Bogunić je ponovila da su reformski napori u Kantonu Sarajevo nastavak prethodno pokrenutih procesa, uz blaga unaprjeđenja, što svjedoči o pristupu koji insistira na kontinuitetu – jer najgore što donosioci odluka mogu uraditi jeste prekinuti započeto. Ministrica je istakla da je Kanton Sarajevo spreman da sa svim institucijama drugih kantona Federacije BiH kao i institucijama Republike Srpske podijeli svoja iskustva kako bi reformski procesi bili pokrenuti i u drugim regijama zemlje.

Prema mišljenju Ministrice Bogunić, naše dosadašnje obrazovanje je “nastavnikocentričnoˮ, a u središtu bi trebao biti učenik, njegove potrebe i njegova dobrobit, a ova reforma upravo učenika stavlja u svoj fokus, ne obazirući se na partikularne interese. Ministrica je potvrdila stručne stavove iznesene na prethodnim CPU-ovim konferencijama, da direktori na pozicije dolaze ravno iz učinioca, a da pritom nisu spremni da taj posao obavljaju adekvatno. U usporedbi sa Slovenijom, gdje postoje škole za direktore, post-diplomski programi i mentorski programi za direktore, u Bosni i Hercegovini direktori nemaju mogućnosti steći takve kompetencije. Osim toga, direktori moraju imati mandat koji nije ograničen, objasnila je ministrica Bogunić, jer ograničavanje direktorskog mandata ima za posljedicu, prvo, nesigurnost ljudi koji tu funkciju obnašaju, a potom i limitira isplativost investiranja u njihovu edukaciju, što konačno sprječava razvoj škole. Naglasila je i da su direktorima oduzeri potrebni alati za upravljanje, i to počevši već od same regrutacije nastavničkog kadra.

Pro-rektoresa za nastavu i studentska pitanja Univerziteta u Sarajevu, Aida Hodžić, istakla je važnost ugleda nastavničke profesije u svrhu smanjivanja pritisaka na nastavnike. Napredak koji je do sada postignut od strane Univerziteta u Sarajevu, kako je objasnila pro-rektoresa, leži u tome što su integrirani studijski programi napravljeni, te je onemogućeno da se u nastavni proces na bilo kom nivou obrazovanja uđe bez minimalno pet godina studija i adekvatne naobrazbe. 

Na tragu diskusije o ulozi i važnosti direktora u kvaliteti obrazovanja i funkcioniranja škole, Enver Ahmetspahić, direktor gimnazije Dobrinja, istakao je da su direktori ograničeni utoliko što ne mogu samostalno odlučivati. Iako je istina da trezorski sistem poslovanja jeste u mnogočemu doprinjeo, jednako je tačno reći da je u pojedinim segmentima otežao rad škola. Gospodin Ahmetspahić se složio sa tim da škola treba imati veću autonomiju, a direktori veća ovlaštenja, što naravno treba biti popraćeno adekvatnim obrazovanjem, ali i omogućavanjem svima da to obrazovanje steknu.

Direktorica osnovne škole “Hrasnoˮ, Nermina Planinčić vratila je diskusiju na pitanje važnosti odgoja, ustanovivši da se sistem vrijednosti u našem društvu već dugo urušava. Iz vlastitog iskustva je konstatirala da se na proces inkluzije učenika sa problemima troši puno energije, dok su istovremeno najbolji učenici postali “nevidljiviˮ. U pogledu uloge i važnosti direktora, istakla je da su direktori, pored svih navedenih otežavajućih okolnosti, još i dodatno opterećeni proceduralnim i administrativnim barijerama.

Gospođa Branka Popić iz Agencije za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje je istakla da reforma obrazovanje mora biti ispraćena profesionalnim razvojem nastavnika kako bi je oni mogli implementirati.

Namir Ibrahimović je tokom diskusije, replicirajući na komentare i odgovarajući na postavljena pitanja, objasnio da je ovaj pristup reformskim procesima potrebno temeljno promijeniti, jer reforme ne treba provoditi u skladu sa misijima međunarodnih organizacija, nego ih treba pokretati samoinicijativno, pa za njihovu realizaciju tražiti finansijsku i tehničku podršku. Ibrahimović je također mišljenja da pitanje odgoja nije jednostavno, te da autoritet nastavnika ne treba proizilaziti iz same funkcije, nego iz načina na koji radi i zbog pristupa djeci, a konačno i biti utemeljen na vrijednostima koje prezentira i prenosi.

Velida Akšamija, profesorica Muzičke akademije u Sarajevu, istakla je posebno važnu ulogu nastavničkih fakulteta u procesu provedbe reforme, te insistirala na tome da bi profesori nastavničkih studija trebali znati šta se od njihovih studenata, kao budućeg nastavničkog kadra, očekuje u okvirima pomenute reforme. Zaključeno je da se nastavnički smjerovi na fakultetima trebaju što intenzivnije uključiti u nastavak planiranja provedbe reformskih procesa, te da sistem ostaje otvoren, ne samo za sve zainteresirane strane unutar Kantona, nego i za institucije i pojedince izvan njega.