Zašto nam treba ombudsman za medije i je li svaka regulacija cenzura?

Dvije odvojene vijesti koje su se pojavile koncem godine u online medijima u Bosni i Hercegovini, zaslužuju kratak osvrt. Vijesti su odvojene, gotovo ničim povezane. Prva, zapravo, i nije vijest u užem smislu riječi nego intervju koji je online magazinu Žurnal dala Jasminka Džumhur, ombudsmanka u Uredu Ombudsmana BiH. Povod za razgovor je bio medijski odjek slučaja napada na člana Vijeća nacionalnih manjina iz reda Roma, građanskog aktivistu Mehmeda Mujića, tačnije govor mržnje koji se javio prevashodno u tzv. anonimnim komentarima na ovaj slučaj, dakle u onom dijelu World Wide Weba koji smo u prethodnom blogu definirali kao paramedijski sadržaj (sadržaj koji prati medijski, pojavljuje se paralelno s njim ili poslije njega, najčešći vidovi su interakcija čitatelja na portalima i na društvenim mrežama).

Druga vijest tiče se toga da je Francuska uvela porez You Toubeu i Facebooku.  Vijest je agencijska, ergo kratka, sadrži samo četiri rečenice: Da je Visoko vijeće radiodifuzne agencije Francuske predložilo specijalni porez na rad društvenih mreža i internet servisa za razmjenu video sadržaja kao što su dva pomenuta i mnogi drugi, da je to način na koji vlasti (sic!) Francuske žele da primoraju medije  (sic!) da doprinose finansiranju francuske kulture, potom da se pomenute kompanije svrstavaju u kategoriju prema kojoj potpadaju pod zakon o zaštiti francuske kulture a koji od distributera zahtijeva da jednim dijelom svojih prihoda pomognu subvencioniranje produkcije, te da je Visoko vijeće radiodifuzne agencije već zatražilo od vlade da izradi studiju o tome koliki su prihodi ovih kompanija od profesionalne produkcije i prema tome im odredi i visinu poreza.

Počnimo od ove potonje vijesti. Interesantno je da agencija (riječ je o Anadolu Agency) regulatora – koji bi po defaultu trebao biti nezavisan – poistovjećuje s vlašću, odnosno odluke CSA (Conseil Superieur de l'Audiovisuel) tumači kao potrebu nakanu države da (očigledno) visoke zarade najpoznatije videoplatforme i najveće socijalne mreže oporezuje i usmjeri na razvoj francuske kulture. Naglasili smo i to da se i videoplatforma i socijalna mreža nazivaju – kratko i jasno – medijima. U vijesti se ne govori mnogo o tome kako će se oporezovati a kako zaštititi francuska kultura – da li to znači da će biti, primjerice, uvedeno ograničeno pregledanje AV materijala koji nisu na francuskom jeziku (takav način ne bi bio stran u Francuskoj pogotovo)? I konačno, bitno je naglasiti da je socijalnu mrežu i njen internetski sadržaj reguliralo tijelo više-manje ekvivalentno Regulatornoj agenciji za komunikacije Bosne i Hercegovine (CSA ima odjeljke za audio, video i interaktivni sadržaj dok RAK potonji ne regulira).

No, već nekoliko godina vodi se debata koja se donekle da pojednostaviti na dvojnost regulacija vs sloboda. Pojednostavljeno, prvi zagovaraju intervenciju države – neposredno preko zakona ili posredno preko (samo)regulacionih tijela – u sadržaj koji se objavljuje u novim medijima i World Wide Webu općenito. Tako britanski istraživač iz Fondacije Internet Watch (IWF) Roger Darlington prema jednom izvještaju objavljenom od UNESCO-a daje četiri sugestije: (1) Internet nije bezvrijedna zona – World Wide Web nije World Wilde Web, (2) Primijeniti zakone iz stvarnog života u virtualni svijet, (3) Njegovati osjetljivost prema nacionalnim i lokalnim kulturama (kao globalni fenomen, to ne može biti predmet jednog skupa vrijednosti poput lokalne novine ili nacionalne televizije); i (4) odgovornost prema potrošačima ili mišljenju korisnika (priznajući da korisnici interneta kao i oni koji ga ne koriste trebaju znati kako funkcionira.

S druge strane, Mijatović navodi četiri argumenta koja objašnjavaju poziciju internet- libertarijanaca (anarhista? komunista?), dakle onih koji su protiv (svake postojeće i buduće) regulacije interneta ili su barem skeptični spram uspjeha regulacije: Jedinstvenu regulaciju sprečava (1) postojanje različitih međunarodnih i kulturnih standarda pristojnosti, zatim činjenica da (2) nijedna država ili globalna vlast nema isključivo pravo da nametne paket standarda za globalni Internet sistem, (3) nesputan protok informacija sprečava one koji imaju moć da ih zloupotrebljavaju bez velike medijske eksponiranosti, i na koncu, činjenica je da se (4) veoma teško može provoditi regulacija inteneta.

Ako bi smo željeli da ponudimo korak bliže rješenju, onda bi smo mogli ponuditi nešto drugačiju dihotomiju, unutar koje je moguće ponuditi valer rješenja: probajmo umjesto regulacije, koristiti pojam odgovornost. Sloboda bez odgovornosti lako pretvara u WWW u svjetsku mrežu divljine. S druge strane, zloupotreba zakona već postoji na djelu: Patriot Act primjer je kako vlast – i konkretna američka i napose svaka – iskorištava priliku da uđe u domove građana, čega se s pravom građanska javnost boji. No, dodatno, nezakonita prisluškivanja ne samo građana nego i državnih vrhova daje za pravo onima koji smatraju da je izvjestan zakonit nadzor bolja solucija od nezakonitog, hakerskim metodama potpomognutog, Velikog brata. Uostalom, ako uporedimo fizički svijet sa virtualnim, jasno je da postoje problemi sa univerzalnom primjenom, recimo, univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i drugim međunarodnim dokumentima, upravo zbog različitih kulturnih kodova, no to ne znači da je svijet odustao od njih! I drugi argument o tome da ni države ni „globalna vlast“ nemaju isključivo pravo da nametnu paket standarda za globalni Internet sistem, istinit je no ne spriječava različita tijela Ujedinjenih nacija da se već intenzivno bave temom web-regulacije kroz različite publikacije, osnivanje različitih ekspertskih tijela, tako da nije nemoguće očekivati update postojećih UN-ovih rezolucija ili čak pokušaj usvajanja novih.

Ostavimo ova pitanja otvorenim i vratimo se intervjuu državne ombudsmanke Džumhur. Koja je u intervjuu najdetaljnije govorila o govoru mržnje, „koji treba razlikovati od verbalnog delikta koji je postojao u bivšoj Jugoslaviji“. Sagovornica magazina Žurnal, ombudsmanka Džumhur je u pravu jer se vrlo često na ovoj temi brkaju zapadnoevropski standardi – prava i sloboda – kojima teži i BiH, sa totalitarnim kontrolirajućim društvenim sistemom u kojem je od slobode govora do verbalnog delikta jedan mali korak. Jedan dio javnosti protivi se regulaciji medija općenito navodeći argument verbalnog delikta kakav je doista postojao u režimu bivše države.

Dalje, govoreći o komentarima (na tekstove) koji izazivaju rasnu mržnju i druge vrste diskriminacije, Džumhur je podsjetila na princip utvrđen u članu 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima – pravo na slobodu izražavanja, ali i na član 17. koji kaže da se sloboda govora može ograničiti ukoliko to za posljedicu ima činjenje nekog krivičnog djela – poput poziva na linč.

„Odgovornost medija jeste najveća jer objavljivanje takvih tekstova koji jesu sloboda izražavanja ali istovremeno ugrožavaju druge i izazivaju strah i nesigurnost...“, kaže u pomenutom intervjuu državna ombudsmanka  navodeći kako je – ako je već pitanje borbe sa „anonimnim komentatorima“ uslovnjeno nedostatkom kapaciteta (čitaj: ljudstva koji bi svakodnevno za plaću čistili komentare) – manje bolno rješenje ukinuti komentare ispod tekstova i time onemogućiti vrijeđanje drugih. „To nije pitanje cenzure jer ne cenzurira se autorski tekst građanina nego komentari na objavljeni tekst. Često ne možete utvrditi identitet onoga ko komentira“, smatra Džumhur, a na konstataciju kako komentari donose čitanost ka čitanost donosi profit, odgovara: „To znači da država treba urediti pitanje upravljanja portalima“.

Prije kratkog osvrta na prethodno izrečene stavove, potrebno je podsjetiti kako je Federacija BiH, prije nego što je nastala institucija na nivou države, imala i posebnog pomoćnika za medije Ombudsmana Federacije BiH. Prilikom „rekonstrukcije“ ombudsmanske institucije medijski stručnjak je nestao, tako da se institucija Ombudsmana BiH medijskim pitanjima, uz najbolju volju, bavi tek sporadično. „Medijski“ ombudsman je bio instanca koja je rješavala, među ostalim, i pitanja pristupa informacijama, dok u nekim državama Evropske unije, recimo Estoniji, u okviru javnog servisa postoji institucija ombudsmana za javne servise kao istinska poluga u rukama građana. Ombudsman za medije na nivou BiH mogao bi biti kapacitiran da rješava upravo slučajeve narastajućeg govora mržnje na portalima, da bude instanca koja će djelovati prema uredništvima portala, prema zakonodavcu, prema vlasnicima, napose prema javnosti, i to ne samo na dnevnoj bazi, od slučaja do slučaja, nego i kroz kvartalne, polugodišnje, godišnje... izvještaje u kojima bi – metodološki i analitički precizno – pobrojao koji su to portali na kojima se opetovano krše prava, koji nemaju nikakve mehanizme zaštite i koje zanima samo profit makar po cijenu svakodnevno izlijeva mržnje na tim istim portalima. Izdaci za takvu funkciju bi bili minimalni (jednocifren broj stručnog osoblja), učinci definitivno značajni.

Što se tiče ombudsmanke Džumhur, odmah da kažem da se sa njenim stavovima generalno slažem. Nema te slobode medija koja ne završava u momentu kada novinari na nečiju glavu stavljaju omču, pogotovo kada se to radi u svrhu neke opće medijske kampanje (mada novinare ne treba oslobađati odgovornosti ni kada su instrumentalizirani). Biti u javnom prostoru znači i poštovati pravila tog prostora.

(Nije ključna teza teksta ali vrijedna za primijetiti, ombudsmanka kaže kako „ukidanje komentara nije cenzura jer se ne cenzurira tekst građanina nego komentari na objavljeni tekst“. Uređivačka politika jednog medija podrazumijeva da se i tekstovi ne samo „građanina“, dakle čitatelja, nego i novinara, „cenzuriraju“, odnosno „uređuju“, jer inače bi svaki medij bio kao stanica običnih vozova, nekakvo čvorište tekstova koji su se u datom momentu zatekli baš tu? Dakle, urednik imaju pravo nikako ne objaviti neki tekst iz bilo kojeg razloga, a što je nedavno napisao baš osvrćući se na ovu temu Svetislav Basara, pravo urednika da ne objavi tekst često je i obaveza!

Da se vratimo bitnome. Džumhur u jednom momentu kaže kako je odgovornost medija najveća, a u drugom kako bi država trebala da regulira pitanje „upravljanja portalima“. Nisam siguran da se jedno poklapa s drugim ali ne mora biti do kraja proturječno. Mogu mediji biti najodgovorniji za sadržaj koji objavljuju (i trebaju biti), a da im država obezbjeđuje slobodan i definiran medijski prostor kao i sankcije za one koji se ne pridržavaju pravila igre, ali definitivno ne „upravljanje portalima“. Pretpostavljam da je mišljeno na sankcioniranje portala koji zarad profita pristaju da budu poprište virtualne verbalne bitke koje zagađuje medijski i životni prostor?

Bilo kako bilo, ovdje su ključne riječi medij, profit i regulacija (država). Idealna pozicija do koje ćemo, nadam se, jednog dana doći, bila bi minimalna regulacija ili potpuno odstustvo iste. Medijsko tržište bi se (samo)određivalo po kvalitetu tekstova i drugih sadržaja (premda bi i tu bili potrebni copyright zakoni da spriječe bezočnu krađu originalnog medijskog sadržaja koje mediji plate a piratski portali u roku od sat-dva pokradu), a prljavština nacifašističkih svađa, nacionalističkih ispada, poziva na ubistva, latentni govor mržnje itd, itsl. bila bi skrajnuta do granica društveno neprihvatljivog. Ipak, do tog ideala možda nikad nećemo doći ali put koji je ispravan uključuje dosta napora, među ostalim i kroz regulaciju, tačnije unapređenje postojeće medijske regulacije.

Šta je regulacija medijskog sadržaja? Pod njom definiramo bilo koju vrstu raširenih restrikcija sadržaja ili nadzora po mandatu, ekplicitno ili drugačije, od vlasti ili regulatornih tijela, definicija je prof. Suzanne Scotchmer koja će nam o ovdje poslužiti. Vrlo je važno raščlaniti ovu definiciju i pokazati da postoje tri dvojnosti:
a) resktrikcije i b) nadzor (po mandatu) kao načini regulacije
c) eksplicitna i d) ne-eksplicitna, implicitna regulacija kao po očiglednosti različite vrste regulacije; regulacije e) od vlasti i f) regulatornih tijela, u odnosu na subjekte koji provode regulaciju.

Nadalje, u istom istraživanju (iz 2010., pa je vjerovatno da su neki podaci zastarjeli) stoji kako većina država svijeta imaju određenu vrstu cenzure web sadržaja. BiH spada u onu grupu zemalja – zajedno sa Mongolijom, Čileom, Islandom, Meksikom, većinom afričkih država, koje ne cenzuriraju internet (doduše, u slučaju pojedinih afričkih država internet se ne cenzurira iz prostor razloga jer se ne može cenzurirati nešto čega nema). Najveći broj država uvelo je određenu cenzuru – većina zemalja EU, SAD, Japan, Južnoafrička Republika, Pakistan, Brazil Kanada . Umjerenu regulaciju, dakle veći stepen od prethodne grupe, imaju države poput Australije, Rusije, Malezije, Južne Koreje, Rusije, Bahreina i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Zemljama sa značajnom regulacijom smatraju se npr. Kina, Iran, Uzbekistan, Vijetnam, dok je kompletna kontrola u Burmi, na Kubi, u Sjevernoj Koreji i u Turkmenistanu.

Kako internet može biti reguliran? Postoji više načina: (1) „Prirodna“ regulacija, npr. jezik. Jedna država može regulirati svaki sadržaj na stranim jezicima, ili sadržaj koji dolazi iz drugih država na maternjem jeziku (pretpostavka neprijateljske propagande, slučaj Kina); (2) Manualna regulacija, volonteri ili plaćeni radnici koji filtriraju sadržaj od kuće; (3) Korporacijska regulacija, ona koju po vlastitim pravilima i politikama kreiraju najveće provajderske, medijske i online kompanije poput Facebooka, Googlea, Yahooa, Wall Street Journala, itd; (4) Tehnička (arhitektonska) regulacija blokiranjem IP adresa, te (5) Regulacija samocenzurom ili politička regulacija – reduciranjem odnosno eliminiranjem anonimnih.

Kakva je situacija u BiH? (1) Prirodna regulacija preko jezika ne postoji: korisnice i korisnici četiri južnoslavenska jezika, srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog, nesmetano komuniciraju između sebe. A upravo tu se javlja najveći procenat paramedijskog sadržaja sa govorom mržnje.

O (2) manualnoj regulaciji već smo pisali: Problem portala je što im treba više ljudi da bi filtrirali komentare, pa bi trebalo razmišljati u nekom drugom smjeru. Jedan je vezan za tehničku regulaciju, odnosno uslugu primarne opskrbe koji daju velike telekom kompanije i druge kompanije. Drugi, koji se može nadopuniti sa prvim prijedlogom, tiče se osnaživanja institucije Ombudsmana BiH kroz formiranje odjela za medije, dakle funkcije nadzora.

Što se tiče (3) korporacijske regulacije, ona nije ovdje u centru našeg zanimanja, pogotovo uspoređujući je sa (4) tehničkom i (5) političkom (samo)regulacijom. Ukidanje IP adresa sa koji generira govor mržnje, činjenje „anonimnih komentatora“ vidljivim u užoj ili široj okolini, pa i njihovo procesuiranje nakon promjena krivičnih zakona u entitetima kako bi se vinovnici mržnje zakonski gonili.

Dakle, da zaključimo: Tehnička regulacija internetskog prostora preko kompanija sa ekstra profitom koji pružaju usluge fizičkim i pravnim licima odlaska na web povezana sa nadzorom koje provodi stručno osoblje u Ombudsmanima BiH, odjelu koji prvenstveno imaju funkciju nadzora medijskog sadržaja, uz izvjesnu promjenu direktne i indirektne legislative kada je u pitanju politička regulacija (Od Zakona o komunikacijama do entitetskih krivičnih zakona) put je borbe kako sa osobama koji generiraju mržnju, tako i s medijima koji takvu mržnju toleriraju zbog profita ili ideološkog slaganja – svejedno.
Postoji mnoštvo ideja kako da se ova saradnja uspostavi, struktuira te funkcionalno razradi, a još više problema i prepreka, ali ostanimo zasad na ovome. Ako Francuska čini poteze da bi zaštitila domaću produkciju, a preko nje i kulturu, BiH može i mora učiniti barem toliko da se javni prostor učini slobodnim od govora mržnje.