Socijalni i emocionalni razvoj učenika u obrazovnom kontekstu

U vremenu u kojem živimo škola se nažalost nerijetko opisuje kao institucija koja nije u značajnoj mjeri otvorena za inovacije i gdje još uvijek razvijanje empatije, izražavanje i razumijevanje vlastitih emocija, unaprjeđenje socijalnih vještina te razvijanje sposobnosti rješavanja problema nisu prioriteti odgoja i obrazovanja. Iako se posljednje dvije decenije povećava broj aktivnosti kojima se nastoje uvesti pozitivne promjene, još uvijek ne svjedočimo organizaciji obrazovnog sistema u kojoj je prioritet adekvatno odgovoriti na potrebe i očekivanja djece i adolescenata.  

        Kroz svoje obrazovanje djeca i adolescenti bi trebali imati priliku da u što većoj mjeri aktualiziraju i ostvare kako obrazovne, tako i emocionalne i socijalne potencijale budući da školsko obrazovanje jeste među najvažnijim izvorima saznajnih i emocionalnih iskustava učenika i često jedini institucionalni oblik uticaja na individualni i socijalni razvoj mladih. Poteškoće učenika koje su rezultat nezadovoljenja emocionalnih i socijalnih potreba u školskom kontekstu ometaju postizanje optimalnog školskog uspjeha i negativno utiču na socijalni i emocionalni razvoj učenika. I nekognitivni faktori poput motivacije, poznavanja strategija i navika učenja, slike koju učenik ima o sebi te percepcije socijalne podrške i zadovoljstva imaju važnu ulogu u  svim aspektima prilagodbe u školi.

            Uspješnost prilagođavanja, obavljanja zadataka koji se postavljaju pred učenika, ali i cjelokupnog psihosocijalnog razvoja pojedinca u periodu djetinjstva i adolescencije, u značajnoj mjeri ovise o kvaliteti djelovanja niza faktora socijalizacije. Uz porodični dom, škola je jedno od najznačajnijih mjesta gdje se treba poticati zdrav emocionalni i socijalni razvoj. Međutim, još uvijek se u školama prvenstveno potencira razvoj intelektualnih sposobnosti i uspostavljanje discipline, koja je najčešće samo formalna.

        Većina nastavnika je u okviru svog obrazovanja i usavršavanja uvidjela značajnost holističkog pristupa u poučavanju, koji podrazumijeva jedan cjelovit razvojni pristup učeniku i uzimanje u obzir svih aspekata razvoja učenika. Ipak, primjena takvog pristupa u radu sa učenicima nije pravilo već izuzetak. Od nastavnika se očekuje da u svakodnevnom radu budu usmjereni na poticanje kognitivnog razvoja učenika, a da emocionalni i socijalni aspekt funkcioniranja stave u fokus tek kada se pojave određene poteškoće i problemi u ponašanju. Uvođenje promjena u postojeći obrazovni sistem je jednim dijelom sporo upravo iz razloga što su i sami realizatori tih promjena tj. nastavnici prošli kroz isti sistem obrazovanja i stekli uvjerenje da isključivo poticanje i razvoj intelektualnih sposobnosti garantuje uspjeh.

            Poticanje razvoja socijalne i emocionalne kompetentnosti učenika bi trebao biti sastavni dio odgoja i obrazovanja. U naprednim zemljama već decenijama se njeguje takav pristup u okviru obrazovne politike. Kao što učenici imaju priliku usvojiti nova znanja potrebno je kreirati uslove u kojima će  imati mogućnost usvojiti sposobnosti i vještine koje se takođe mogu učiti i razvijati kao što su empatija, samokontrola, neovisnost, fleksibilnost, sposobnost rješavanja problema u saradnji s drugima, upornost, ljubaznost...

        Emocionalni razvoj pojedinca i psihosocijalna prilagodba pod uticajem su različitih faktora u školskom kontekstu. Emocije regulišu intrapersonalna i interpersonalna ponašanja i utiču na to kako će učenik odgovoriti na različite zahtjeve i situacije sa kojima se svakodnevno susreće. Jedan od najdominantnijih pokazatelja dobrog emocionalnog funkcioniranja učenika su njegova sposobnost kontroliranja emocionalnog doživljaja i adekvatno reagiranje u različitim situacijama. Način na koji nastavnici i učenici razmjenjuju afektivne signale u emocionalno obojenim socijalnim interakcijama imaju izuzetan značaj za dječiju socijalizaciju emocija. Emocije koje su posljedica različitih socijalnih iskustava u školi će imati uticaj na motivaciju, kognitivne procese i ponašanje učenika. Podaci koji se u istraživanjima najčešće koriste kako bi se dobio uvid u kvalitetu emocionalne prilagodbe učenika su procjene doživljaja stresa ili poteškoća u školi, samoprocjene depresivnosti, anksioznosti i prisutnih tjelesnih simptoma. Emocionalni problemi koji se manifestiraju kroz globalnu psihološku nelagodu, anksioznost, psihosomatske smetnje ili depresiju smatraju se jednim od važnih uzroka lošeg školskog uspjeha i odustajanja od daljeg obrazovanja.

Socijalni razvoj uključuje poznavanje i razumijevanje pravila, normi i vrijednosti te usvajanje kompetencija nužnih za prilagodbu u različitim životnim kontekstima i okolnostima. U procesu socijalizacije djeca uče socijalne vještine od modela iz svoje okoline. Poslije roditelja/staratelja svako dijete o kooperativnosti, odgovornosti, empatiji, velikodušnosti, ljubaznosti... uči upravo od svojih nastavnika. Djeca koja imaju dobre modele u svom okruženju  mnogo ranije i uspješnije usvajaju socijalne kompetencije što rezultira i boljom prilagodbom u školi, vršnjačkoj grupi, ali i ostvarenju boljih rezultata u školi.

        Aktivnosti koje imaju za cilj unaprijediti socijalne i emocionalne kompetencije učenika i prevenirati probleme i poteškoće u ponašanju neće imati dugoročne pozitivne efekte ukoliko ne postoji kontinuitet u njihovoj realizaciji.  Iako su znanstvenici i stručnjaci posljednjih godina razvili različite modele za unaprjeđenje socijalnog i emocionalnog razvoja, posebnu pažnju privlači  pristup pod nazivom socijalno i emocionalno učenje  (engl. Social and Emotional Learning - SEL). Socijalno-emocionalno učenje predstavlja koncept usvajanja znanja i vještina koje se odnose na prepoznavanje i upravljanje emocijama, prilagođavanje i snalaženje u različitim socijalnim situacijama i kontekstima,  stvaranje i održavanje odnosa s drugima i sl. (Payton i sur., 2008). Primjenu socijalno-emocionalnog učenja u obrazovnim institucijama je moguće realizirati na više načina. To mogu biti dodatne aktivnosti za djecu koje će se realizirati povremeno, ali također može biti implementirano kao dio nastavnog plana i programa.

       Dakle, usvajanje socijalnih i emocionalnih kompetencija na svim razinama obrazovanja je jednako važno kao i poticanje intelektualnog razvoja. Na taj način se prevenira znatan broj internaliziranih i eksternaliziranih problema. Jedna od najpoželjnijih sposobnosti nastavnika treba biti mogućnost uvida u socijalne i emocionalne faktore koji su sastavni dio učenja. Još u okviru formalnog obrazovanja nastavnika važno je uvesti promjene u smjeru stvaranja uslova i prilika za jačanje nastavničkih socijalnih i emocionalnih kompetencija. Profesionalna odgovornost nastavnika podrazumijeva veliko stručno i teorijsko znanje, samosvijest, te mnoge sposobnosti i vještine koje će omogućiti da na najbolji način odgovori na zahtjeve koje pred njega postavljaju nove generacije učenika. Rad s djecom, roditeljima i kolegama podrazumijeva stalnu interakciju koja zahtjeva različite socijalne vještine, a ne samo pedagoške sposobnosti poučavanja i učenja za koje su nastavnici uglavnom educirani.

        Značaj praćenja i poticanja zdravog emocionalnog i socijalnog razvoja u obrazovnom kontekstu se može razmatrati iz više perspektiva. Možemo govoriti o društvenom značaju, tj. interesu društva da ima uspješne pojedince, što predstavlja uslov za razvoj društva i njegovog prosperiteta, ali i individualnom značaju, jer će uspješna emocionalna i socijalna prilagodba u školi povećati zadovoljstvo i dati poticaj pojedincu za nova napredovanja i uspjehe. Uspješna emocionalna, socijalna i akademska/školska prilagodba djece i adolescenata u obrazovnom kontekstu je indirektan pokazatelj uspješnosti i same škole, kvalitete njenog odgojno-obrazovnog rada, organizacije rada i vremena, te kvalitete kadrova zaposlenih u njoj.

Autorica: dr. sc. Amela Dautbegović, psiholog

Napomena: Preuzimanje ovog teksta dozvoljeno je samo uz navođenje imena autora i izvora.