Volja za nemoć: O fragmentima institucionalne autonomije Univerziteta

Autonomija je riječ puna značenja. Bilo da razmatramo teritorijalnu, institucionalnu, političku, kulturnu ili neku drugu autonomiju, ključni sadržaj svakog oblika autonomije je samostalnost razmatrajućeg subjekta u odnosu na viši entitet moći, sukladno pravilima upravljanja koji su s onu strane anarhije ali i s onu stranu pokoravanja autonomnog subjekta višim upravljačkim sferama.

Jedna od autonomija koja je u najvećoj mjeri „osvojila“ javni prostor demokratskog svijeta, tiče se samostalnosti Univerziteta u odnosu na  demokratsku državu, koja je tokom svog evolutivnog razvoja, kao naročitu dimenziju dobrog upravljanja, prihvatila institucionalnu autonomiju univerziteta kao najzad pronađeni oblik  afirmacije slobode, nezavisnog mišljenja, znanja i istraživanja – tih snažnih poluga sveukupnog društvenog progresa.

Istovremeno, u državama čija je demokratska memorija iznimno skraćena, a institucionalni dizajn skrojen mimo općeprihvatljivih pravila i procedura za konstituciju političkog sistema, dakle u državama poput Bosne i Hercegovine, manevarski prostor za degradaciju takve povijesne tekovine kao što je institucionalna autonomija Univerze, širi se brže nego što se Bosnom širi miris ljiljana: dok se broj stvarno autonomnih univerziteta smanjuje, raste sveukupni broj visokoškolskih ustanova obilježenih sumnjivom kvalitetom i lažnom etiketom. Tuzemna akreditacija značajnog broja visokoškolskih ustanova je izvan autentičnih međunarodno verificiranih procedura već su za akreditaciju potreban i dovoljan uvjet etnonacionalne legitimacije, prihvaćene kroz unutrašnji anarhični poredak kao da su akademske, mada je proces akreditiranja Univerziteta delegitimiran etničkim normiranjem verifikacijskog procesa, budući da su državna Agencija za visoko obrazovanje i njeni niži a politički snažniji derivati konstituirani kao etnički a ne kao znanstveni organi.

Time je etnička norma apriori uneredila mogućnost izgradnje respektabilne akademske mreže horizontalno uvezanih bosanskohercegovačkih univerziteta, koji unaprijed znaju da mogu računati na iste, rigorozne kriterije kod osnivanja Univerziteta, zapošljavanja kadrova, profesionalnog napredovanja, razvoja kurikuluma i slično.

Budući da je izostala ta apriorna, neutralna izgradnja sistema podrške akademskoj autonomiji, a koja bi, da je izgrađena, naprosto onemogućila proizvodnju lažnih univerziteta, koji bez elementarnih uvjeta za proizvodnju znanja, sustavno proizvode neznanje kao znanje, zvanje kao neznanje i prošlost kao budućnost, Bosna i Hercegovina suočena je sa provincijalizacijom Univerziteta, nemogućnošću uspostavljanja kontrolnih mehanizama koji bi štitili stvarnu autonomiju univerziteta, prije svega, objektivizacijom svih relevantnih kriterija, desubjektivizacijom etničko-jaransko-nepotističke akademije i sačuvali  nezavisni duh visokoškolskih institucija.

Nažalost, upravo je pojeftinjenje akademskih kriterija u općem pomoru društvenih vrijednosti omogućilo da se u anarhičnom sustavu akademskog dezintegriteta, razvije čudesni svijet akademskog rahatluka u kome je na tržištu apsolutno ista vrijednost diplome stečene znanjem na visokoškolskoj ustanovi koja još uvijek drži do svog integriteta i diplome dobijene  na livadi, na sličan način kako je to prikazano u skeču Top liste nadrealista.

Imajući u vidu da je državni nivo vlasti bez zbiljskih instrumenata hijerarhijske naravi a koji bi omogućili da niži nivoi vlasti implementiraju politike razvoja visokog obrazovanja, stekli su se uvjeti da se između lokalnih vlasti i lokalnih visokoškolskih ustanova razvije snažna simbiotička veza ali ne po principu najstrožih objektiviziranih akademskih kriterija, već po najnižim mogućim standardima koji su, generalno gledano, omogućili da u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini akademije zauzmu i kadrovi koji uopće nisu akademici, ni po načinu ponašanja, ni kao nastavnici ni kao znanstvenici, nego su odane sluge političkog naloga čime su u velikoj mjeri uvjeti za zbiljsku autonomiju univerziteta izgubljeni.

Budući da je Univerzitet privremeno zaposjednuta teritorija od mnogih koji ne misle, univerzitet je uskraćen za svoju vitalnu funkciju: da proizvodi mišljenje, napose kritičko mišljenje kao naročitu autonomnu gestu kojom se doprinosi razvoju društvene zajednice.

Stoji prigovor da nije sve tako crno i da ima sjajnih pojedinaca koji u teškim uvjetima proizvode znanje, inovacije, potiču razvoj krucijalnih vrijednosti važnih za osobni integritet studentica i studenata, ali uvijek je riječ o pojedinkama i pojedincima koji uglavnom ostaju u autsajderskim zonama, izvan koridora institucionalne moći, pa njihovi snažni zahtjevi kroz tekstove, javne istupe, amandmane na visokoškolske pravilnike, statute i zakone, veći uticaj ostvaruju izvan akademske zajednice nego u samoj Zajednici, otupjeloj na racionalne, kritičke argumentacije. Samo u odsustvu zbiljske univerzitetske autonomije moguće je srozavati kriterije za izbor nastavnika do granice etičkog pucanja, pa zbog nesposobnosti da se proizvede jasno definiran zakon oslobođen zloupotreba, nastavnici se biraju u nova zvanja po lažnim kriterijima. Ako je za izbor u novo zvanje, recimo u društvenim znanostima, potrebna knjiga, onda je moguće i participaciju od deset stranica u knjizi proglasiti autorskom knjigom čime se polako približavamo kadrovskim napredovanjima koja će biti krajnje suspektna i koja devalviraju sveukupni integritet akademske zajednice. Nažalost, gdje god postoji mogućnost zloupotrebe, zloupotreba će se i desiti. S druge strane, nemogućnost objektivne akademske debate o bilo kom meritumu koji uključuje akademsko ljudstvo (jer se sve svodi na infantiliju - ti imaš nešto protiv mene), dovest će visoko obrazovanje na nivo društvene irelevantnosti.

Ne može se biti institucionalno autonoman samo kroz plaće koje su, u ovom momentu, za uposlenike javnih visokoškolskih institucija generalno prihvatljive, ako nema razvijenih procedura za druge agense razvoja. Institucionalna akademija doživjet će novu fazu razvoja kada se Univerzitet prestane od strane politike motriti samo kao potrošnja. To implicira razumijevanje Univerziteta kao fundamentalne institucije društvenog razvoja što se postiže ulaganjem u razvoj naučnih instituta pri fakultetima, s krucijalnom idejom da ti instituti proizvedu nove znanstvene, stručne i profitabilne inovacije ali i neprofitabilne društvene i humanističke vrijednosti, sve sa ciljem podizanja našeg nivoa društvenog razvoja na stepenicu više. Da tako uložena sredstva ne bi bila uzaludno potrošena, nužno je razviti stroge procedure koje uključuju sankcioniranje za nerad.

Krajnje je vrijeme da uloga naučnih instituta bude promijenjena u smjeru snažne razvojne paradigme kojom se vrši strategijski preokret u razumijevanju uloge znanja u našem društvu. Jer, kako je to definirao i njemački filozof Sloterdijk, “u novo doba – od kada je znanje postalo moć – nedvosmisleno dobija karakter rada”. Mi znanstvenici moramo, na Fukoovom tragu, biti pripravni izložiti se “opasnosti dekonstrukcije subjekta koji traga za znanjem u neprestanom ispoljavanju volje za znanjem”.

To je, u teorijskom smislu, zahtjev koji se postavlja pred nas same, kao univerzitetske nastavnike i naučnike, da u punoj slobodi, kao autonomni subjekti istražujemo novo i nepoznato, bez osvrtanja na zahtjeve bilo koje ideologije, bez pristajanja na bilo koji neakademski imperativ. Jesmo li na to spremni?

Autor: prof. dr. Nerzuk Ćurak

Napomena: Preuzimanje ovog teksta dozvoljeno je samo uz navođenje imena autora i izvora.