Zašto nam je neophodno manje oporezivanje rada?

Rad je u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH), zahvaljujući poreznoj politici, izuzetno skupa stavka proizvodnje. Na neto platu, poslodavac je u svoje i ime radnika dužan uplatiti oko 72% te plate na ime poreza i doprinosa. FBiH ima najvišu zbirnu stopu doprinosa u regionu, iznoseći čak 41,5% bruto plate, dok je u Republici Srpskoj (RS) zbirna stopa doprinosa tek 33%. U Crnoj Gori je ta stopa 32,5%, u Srbiji 37,8% a u Hrvatskoj 37,2%

Tabela 1: Prikaz stopa doprinosa u BiH i regionu (bruto model)

Kakva je razlika u poreznom opterećenju radnika govori i sama činjenica da radnik u FBiH na prosječnu mjesečnu platu u BiH od 940 KM u entitetske budžete i fondove kroz doprinose i porez na dohodak uplati čak 143 KM više nego radnik iz RS-a (ne računajući posebne naknade, koje u FBiH na ovu platu koštaju zaposlenu osobu dodatnih dodatnih 17 KM).

Kao posljedica takve porezne politike evidentni su trendovi koji negativno utiču na razvoj poslovnog sektora te, posljedično, i ukupne ekonomije. Neke od ključnih negativnih efekata elaboriramo u nastavku teksta.

Niska primanja radnika

Osnovni problem su niska neto primanja radnika, kojima su primanja „na ruke“ nakon oporezivanja manja od primanja radnika u zemljama okruženja čiji poslodavci izdvajaju isti iznos za bruto platu. Niže neto plate znače manju kupovnu moć građana, što se odražava na kvalitet života, nivo potrošnje i ultimativno na ekonomski rast.

Iz perspektive radnika, važan je i aspekt socijalne pravde – šta je to što radnici u FBiH dobijaju za svoj novac? Kakav je penzioni sistem i, ako se ovaj sistem održi, kakva će biti moja penzija? Da li dobijam adekvatnu zdravstvenu uslugu za svoj novac? Kakva je moja sigurnost ukoliko ostanem bez posla? Kakve su usluge koje finansiram oporezivanjem mog dohotka, prije svega obrazovni sistem? Sve su ovo pitanja koja tek u situaciji kada koristimo javne usluge, upravo zbog nivoa njihovog kvaliteta, postavimo sebi razmišljajući o porezima koje plaćamo. Jer porez nije tek moć države da uzme novac od radnika, poslodavaca i potrošača, on bi trebao garantovati pristup uslugama i kvalitet usluga koje trebamo za naš novac dobiti.

Kako bi znali koliko ulažemo i šta dobijamo, važno je da znamo kakav je nivo oporezivanja rada u FBiH u odnosu na one zemlje čiji sistemi pružaju svojim građanima zavidan nivo kvaliteta socijalne zaštite i javnih usluga. Da bi isplatio radniku neto 1 KM, poslodavac u FBiH mora potrošiti oko 1,72 KM na njegov rad (zbirno sa obaveznim doprinosima za socijalno osiguranje i porezom na dohodak, ovdje radi uporedbe nisu uračunate takse). Uporedimo li taj iznos sa troškovima u zemljama koje imaju najjače socijalne sisteme u EU, vidjet ćemo da je taj nivo viši u odnosu na troškove u Danskoj gdje se za neto isplatu radniku od 1 € izdvaja ukupno 1,56 €, kao i u Luksemburgu gdje poslodavci izdvajaju 1,60 €, te u ravni sa troškom u Finskoj gdje se izdvaja 1,72 €, i tek nešto ispod Švedske gdje trošak iznosi 1,75 €[i].

Nezaposlenost

Nezaposlenost je još jedan od sistemskih problema kojem postojeća porezna politika značajno doprinosi. Evidentan je spor rast zaposlenosti i otvaranja radnih mjesta u privatnom sektoru, a činjenica je da se visoko oporezivanje rada značajno reflektuje na moć kompanija da oslobode sredstava za investiranje i otvaranje novih poslovnih operacija i proizvodnih pogona, a time i radnih mjesta.

Porezna evazija

Značajan nivo porezne evazije na tržištu rada uzrok ima, između ostalog, u težnji privatnog sektora da održi konkurentnost, ali i radnika da u takvom poreznom sistemu ponesu što veći iznos novca svojim porodicama. U tim slučajevima se propisi zaobilaze kroz neprijavljivanje radnika (rad na crno) prijavljivanja radnika na minimalnu platu, uz isplaćivanje dodatnog iznosa „na ruke“, najčešće preko isplaćene dobiti koja je znatno manje oporezovana, te honorarnim angažmanom radnika na dugi niz godina.

Ovakve prakse su vrlo raširene, a imaju značajne dugoročne socijalne i ekonomske implikacije. Prije svega su kreirale nepovoljne uslove rada za tako zaposlene radnike koji nemaju registrovani radni staž, nemaju pravnu zaštitu, smanjena im je osnovica za penziju, žive i rade u strahu da će biti uhvaćeni u nezakonitom radu, a u slučaju povrede na radu ostaju bez egzistencijalnih sredstava. Ove prakse, kojima je trenutna porezna politika jedan od ključnih uzroka, su značajno narušile fiskalnu disciplinu preduzeća, uticale na porezni moral stanovništva, smanjile stabilnost fondova i doprinijele lošem imidžu privatnog sektora i preduzeća.

Cjenovna konkurentnost domaćih proizvoda

Naša privreda, naročito proizvodna preduzeća koja posluju po propisima, su kao rezultat manje konkurentna, jer se cijena rada mora ukalkulistai u finalnu cijenu proizvoda, pa domaći proizvodi često ne mogu biti povoljniji od proizvoda uvezenih iz zemalja regije, što im onemogućava da uzmu značajniji tržišni udio. Visoko oporezivanje rada ima i druge manifestacije: kompanije nemaju sredstva za investiranje u marketing, dizajn, istraživanje i razvoj, što dodatno smanjuje konkurentnost domaćih proizvoda na trgovačkim policama. Sve to direktno utječe na njihov tržišni rast, finasijsku i investicijsku snagu i u brojnim slučajevima opstanak na tržištu.

Nove stope doprinosa

Zbog svega navedenog Centar za politike i upravljanje godinama promovira smanjenje oporezivanja rada. Smanjenje zbirne stope doprinosa bio je jedan od ciljeva reformske agende koji nije ispunjen u proteklom mandatu. Udruženje poslodavaca FBiH nedavno je uputilo prijedlog da se kumulativna stopa doprinosa smanji sa 41,5% na 33% bruto plate, a nedugo zatim je stigao i posljednji prijedlog Vlade FBiH o paketu poreznih zakona u FBiH kojim bi se doprinosi smanjili na 32,5% bruto plate.

S obzirom na rast poreskih prihoda od direktnih i indirektnih poreza u zadnjih nekoliko godina - a koje imamo zahvaliti agilnosti privatnog sektora i unapređenju nadzora tržišta od strane Porezna uprave FBiH - imamo pogodne uslove za smanjenje poreznog opterećenja rada i bez povećanja oporezivanja potrošnje, što se uobičajeno razmatra kao ključna strategija za amortizaciju smanjenja oporezivanja rada.

Procjene Vlade FBiH za njen posljednji prijedlog porezne reforme govore da primjena predloženih stopa doprinosa (smanjenje opterećenja) ne bi dovela do smanjenja budžetskih prihoda tj. sredstava za zdravstveni i penzioni fond. Na žalost, nemamo javan uvid u te izračune. Vlada FBiH bi trebala javno objaviti procjenu makroekonomskih efekata predloženih izmjena Prijedloga zakona o doprinosima i Prijedloga zakona o porezu na dohodak, jer građani, ali i izabrani predstavnici građana u Parlamentu FBiH trebaju znati kakav se efekat, primjenom novih stopa, očekuje na prihode od poreza na dohodak i doprinosa, kakav je procijenjeni trend rasta plata, zaposlenosti i potrošnje, kao i rast prihoda od PDV-a, na osnovu čega mogu donijeti argumentovanu odluku o podršci takvom rješenju.

Teoretski, za očekivati je da će rasterećenje rada dati poticaj ekonomskom zamahu, te utjecati na uvođenje novih i neprijavljenih radnika u sistem, poboljšati odnos stvarnih i prijavljenih plata, te u konačnici povećati, a ne smanjiti budžetske prihode. Čak i da postoji rizik od njihovog smanjenja u inicijalnoj fazi, već pomenuti rast prihoda bi mogao absorbirati kratkoročne negativne efekte, dok bi se dugoročna stabilnost i podizanje kvaliteta javnih usluga eventualno mogla osigurati povećanjem oporezivanja potrošnje.

No, uz poresku reformu, nužno je nastaviti sa reformama koje će povećanjem efikasnosti (racionalizacijom) sistema socijalne zaštite i javnih usluga uticati i na rashodovnu stranu, odnosno smanjiti „gubitke“ uzrokovane neefikasnostima. U tom pogledu je posebno značajno funkcionisanje i finansiranje sistema zdravstvene zaštite. Različite procjene kažu da u BiH od 450 hiljada do pola miliona ljudi nema pristup ni osnovnoj zdravstvenoj zaštiti. Osim toga, sam kvalitet osiguranja i zdravstvenih usluga u našoj zemlji nije na zadovoljavajućem nivou. Plaćamo puno, dobijamo malo, a mogućnost da izaberemo pružatelja zdravtsvenih usluga je vrlo ograničena.

Ono što bi se u tom pogledu moglo učiniti je i prebacivanje finansiranja osnovne zdravstvene zaštite sa rada na potrošnju (eventualno i kroz povećanje stope PDV-a), a što bi otvorilo prostor za uspostavljanje univerzalnog osnovnog zdravstvenog osiguranja, tj. kreiranje osnovnog paketa zdravstvenih usluga dostupnih svim građanima bez obzira na radni status. Ovako bi se riješio problem velikog broja građana koji nemaju pristup zdravstvenoj zaštiti. Dodatno, važno je uvesti konkurentnost u sam sistem pružanja zdravstvenih usluga, odnosno omogućiti radnicima da sa zdravstvenim osiguranjem sami biraju zdravstvene institucije za dobijanje medicinske njege, bez obzira da li su u državnom ili privatnom vlasništvu.

Na kraju, nove izmjene Prijedloga zakona o porezu na dohodak su ostavile otvoreno pitanje razlike oporezivanja dohotka od rada po stopi od 13%, u odnosu na dohotke od kapitala (dividendi isplaćenih iz dobiti, kamata po oročenoj štednji) po stopi od 10%. Jasno je da Vlada FBiH ne želi dizati stopu poreza na kapital iznad 10%, jer ova stopa je jedna od glavnih strateških prednosti naše zemlje za privlačenje investicija (u regiji samo Crna Gora ima atraktivniju stopu od 9%). Kada je u pitanju oporezivanje dohotka od rada, prijedlog Vlade je na jednoj strani rasteretiti slabije plaćene radnike značajnim povećanjem neoporezive osnovice (sa 3.600 KM na 9.600 KM), uz ukidanje ličnih odbitaka radi jednostavnijeg administriranja. Ali, proširuje poreznu osnovicu uključivanjem u oporezivanje svih gotovinskih isplata radnicima, te povećava poreznu stopu sa trenutnih 10% na 13%.

Uvođenje dvije porezne stope otvara pandorinu kutiju nejednakog oporezivanja rada i kapitala. Kritičari će reći da je radnički hljeb teži od poslodavčevog (i biće u pravu), te da stoga ne smije biti oporezovan većom stopom. Ono će zasigurno kod dijela stanovništva izazvati i dozu ogorčenja zbog diskriminacije, što može izazvati reakciju kojom se gradi stav da u nekoj budućoj poreznoj reformi treba kazniti one koji posjeduju kapital. Ovakvo rješenje može stvoriti plodno tlo za ekonomski populizam koji je svakako boljka našeg političkog sistema, te daje politički argument za buduće populističe prijedloge koji će ciljati da uslože sistem i u oporezivanju dohotka dalje diskriminiraju jednog u odnosu na drugog radnika, jednog u odnosu na drugog privrednika, te radnike u odnosu na privrednike i obratno, uz argumentaciju s jedne strane „da se treba postići veći nivo socijalne pravde“, a s druge „da treba dati porezne poticaje za investicije i privredni razvoj“.

Zadržavanje jedinstvene stope poreza na dohodak bilo bi logičnije rješenje, uz stopu koja balansira između konkurentnosti poreznog sistema za investitore, gubitka prihoda zbog podizanja neoporezive osnovice i rasta prihoda od proširenja poreske osnovice. S obzirom da nemamo javno dostupne projekcije efekata na prihode opština u slučaju primjene ovog modela, nemoguće je diskutovati da li je ovo rješenje opravdano i da li su eventualni pozitivni fiskalni efekti na budžete opština vrijedni negativnih socijalnih i političkih implikacija koje uvođenje druge stope poreza na dohodak može imati.

Bosni i Hercegovini je potrebna poreska reforma koja će podrazumijevati istinsko rasterećenje radnika i kompanija, stvarnu socijalnu osjetljivost i zaštitu ugroženih kategorija stanovništva, uz omogućavanje veće slobode izbora za građane. Trenutni prijedlog Vlade FBiH za oporezivanje rada, iako nije idealan, sigurno smanjuje poreski klin, pa je i značajno bolji model od trenutnog. Za nadati je se da neće (p)osatati taocem neformiranja vlasti na nivou BiH i FBiH. Izgledi da će se desiti deblokada vlasti i da će Dom naroda Parlamenta FBiH u skorijem roku početi sa zasjedanjem su veoma mali, što značajno povećava rizik od još jednog dugog čekanja na promjenu poreske politike u FBiH.