Međunarodna testiranja – prilike koje propuštamo

        Vanredne okolnosti uzrokovane pandemijom ne bi smjele postati izgovor za zapostavljanje “hroničnihˮ problema s kojima se suočava obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini. Objavom rezultata PISA istraživanja krajem 2019. godine, domaća javnost imala je priliku uvidjeti u kojoj mjeri obrazovanje u našoj zemlji zaostaje za standardima razvijenih, pa čak i većine susjednih zemalja u regionu Zapadnog Balkana (Slovenija, Hrvatska, Srbija). Zauzimajući 62. mjesto od ukupno 79 zemalja-učesnica u PISA istraživanju 2018, Bosna i Hercegovine se našla na začelju među zemljama u kojima je kvalitet obrazovanja na izrazito slabom nivou, prema kriterijima i mjerilima PISA-ine metodologije, koja, za razliku od internih (nacionalnih/državnih) mehanizama evaluacije znanja učenika, nudi mogućnost komparacije, te utoliko i veću razinu objektivnosti u ocjeni kvalteta obrazovanja. Među zemljama regiona, jedino su Sjeverna Makedonija, na 67, i Kosovo na 75. mjestu, ostvarili slabije rezultate od BiH, dok su Slovenija (21), Hrvatska (29), Srbija (45) i Crna Gora (52) plasirane daleko bolje shodno postignućima petnastogodišnjih učenika koji su pristupili PISA istraživanju. Kontinuirano sudjelovanje u međunarodnim istraživanjima kvalitete obrazovanja svakako jeste jedan od razloga zašto pojedine zemlje prednjače u odnosu na druge. U usporedbi sa boljeplasiranim zemljama regiona, poput Slovenije i Hrvatske, koje su svoje prvo sudjelovanje ostvarile u 2006. godini, Bosni i Hercegovini je ovo bilo prvo sudjelovanje u PISA-i. Ne treba posebno isticati u kojoj mjeri je neophodno da redovno sudjelovanje u ovom istraživanju, kao i drugim međunarodnim istraživanjima, postane svojevrsna tradicija, budući da jedino kroz kontinuirano sudjelovanje jedan obrazovni sistem može zadobiti jasnu sliku o efektivnosti mjera koja poduzima ka unaprjeđenju vlastite kvalitete s obzirom na referentne međunarodne standarde.

          Relevantnost PISA istraživanja za ocjenu kvalitete obrazovanja u zemljama savremenog svijeta očituje se i u tome da otvara niz perspektiva koje su u nerazvijenim obrazovnim sistemima u pravilu saasvim zanemarene. Jedan od primjera je i faktor socio-ekonomskog status učenika, čiji značajan utjecaj na postignuća učenika, odnosno na razliku u visinama postignuća između učenika povoljnog i nepovoljnog socio-ekonomskog položaja, potvrđuje  PISA-ina, ali i druga međunarodna istraživanja, dok u Bosni i Hercegovini ovaj faktor još uvijek ne postoji ni na razini diskursa, a kamoli kao dio strategija poboljšavanja kvalitete obrazovanja putem inkluzivnosti, jednakosti i pravednosti za najsiromašnije slojeve društva. Pošto je od ukupno 6 razina koje postoje u PISA-inoj skali mjerenja, dominanta razina postignuća u Bosni i Hercegovini razina 1a[1] - što je najviša dosegnuta razina znanja za trećinu učenika u BiH - o našem obrazovni sistem se svakako može ustanoviti da općenito zaostaje za zemljama OECD-a, koliko i za pojedinim zemljama regiona, pa tako i učenici povoljnog socio-ekonomskog položaja ostvaruju slabije prosječne rezultate nego što bi bilo zadovoljavajuće ili očekivano. U pogledu razlike u prosječnim postignućima između boljestojećih i siromašnih učenika, koja postoji u svim zemljama, odnosno obrazovnim sistemima, Bosna i Hercegovina nije izuzetak. Prema podacima priloženim i analiziranim u Izvješću za Bosnu i Hercegovinu, učenici nepovoljnog socio-ekonomskog položaja u našoj zemlji zaostaju za svojim vršnjacima povoljnog socio-ekonomskog položaja u prosjeku za dvije godine školovanja u sve tri PISA-ine oblasti: prosječna razlika u broju bodva postignutih u čitanju iznosi 58 bodova, u matematici 63, a u prirodnim znanostima 55 bodova.[2] Još jedan indikator inkluzivnosti obrazovnog sistema, pa tako i kvalitete obrazovanja je i procenat učenika socio-ekonomski nepovoljnog statusa koji, prema PISA-inoj skali mjerenja, dosežu razinu 2, kao minimalnu razinu uspješnosti. Dok u Bosni i Hercegovini procenat najsiromašnijih učenika koji taj prag ne uspijevaju doseći, naprimjer u oblasti čitanja, iznosi oko 67%, u OECD zemljama je procenat učenika socio-ekonomski nepovoljnog statusa sa tako slabim rezultatima u ovoj oblasti značajno manji i iznosi 42%, što sugerira da je naš obrazovni sistem, u usporedbi sa obrazovnim sistemima zemalja razvijenog svijeta, i daleko manje pravedan, pored toga što je mnogo nekvalitetniji. Ovdje vrijedi istaknuti i to da ovo saznanje o niskoj pravednosti našeg obrazovnog sistema mora biti uzeto u obzir i u daljem razvijanju modela online nastave, koje znači različite izazove za različite socio-ekonomske slojeve društva.

        Sve to sugerira da je sudjelovanje na PISA-inom, i drugim međunarodnim istraživanjima kvalitete obrazovanja, jedna od ključnih strategija za obrazovanje u Bosni i Hercegovini. Nažalost, inertnost vlasti na državnom nivou i odsustvo političke volje, tradicionalno potpomognuto pomjeranjem javnog i medijskog fokusa na druge žarišne teme, presudili su, kao i u većini drugih slučajeva, i po pitanju sudjelovanja na idućem PISA istraživanju, zbog čega obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini još jednom propušta priliku da kontinuirano procjenjuje efektivnost i efikasnost mjera koje provodi, uporedi se sa razvijenim zemljama i zemljama regije, nauči važne lekcije za buduća rješenja i izmjenu obrazovnih politika, te u konačnici evaluira vlastiti kvalitet. Do kraja 2019. godine, Predsjedništvo BiH nije donijelo odluku o novom sudjelovanju Bosne i Hercegovine u idućem ciklusu PISA istraživanja, što znači da će sljedeća generacija 15-godišnjaka i obrazovni sistem u našoj zemlji ostati uskraćeni za priliku da na relevantan način ocijene vlastito znanje i sposobnosti i kvalitet obrazovanja.