Online nastava - prilike i izazovi

Da krize velikih razmjera mogu potaknuti i akcelerirati određene procese, koji bi na pokretanje i implementaciju inače čekali neizvjesno dugo vremena, svjedoči i primjer uvođenja online nastave u Bosni i Hercegovini pod okolnostima vanrednog stanja proglašenog uslijed pandemije COVID-19. Premda same po sebi nepovoljne, ove vanredne okolnosti imale su stimulativan efekt na školstvo u Bosni i Hercegovini, koje je u kratkom roku moralo obezbijediti kontinuiranu izvedbu i praćenje nastave za učenike osnovnih i srednjih škola, kao i studente fakulteta, što je u praksi značilo tri eksperimentalna mjeseca za obrazovanje u našoj zemlji.

Tokom mjeseca marta ove godine, praćenje nastave od kuće nastojalo se omogućiti kroz različite modalitete, jednim dijelom putem javnih servisa (lokalne i nacionalne televizijske stanice), a u većoj mjeri putem online platformi, odnosno dostupnih softverskih aplikacija šire upotrebe. Budući da u Federaciji Bosne i Hercegovine ingerencije za obrazovanje posjeduju kantoni, dok Republika Srpska i Brčko distrikt imaju vlastite autonomne obrazovne sisteme, pristupi realizaciji online nastave su bili očekivano raznovrsni, te su se u praksi nerijetko razlikovali od škole do škole, ovisno o postojećoj infrastrukturi, tehničkoj podršci, operativnim kapacitetima, a konačno i ranijim iskustvima sa upotrebom suvremene tehnologije. Nastava emitovana putem javnih servisa praktikovana je isključivo za učenike nižih razreda osnovne škole, dok su online platforme poslužile učenicima starije dobi u osnovnim i srednjim školama. U slučaju Tuzlanskog kantona, online nastava je uspostavljena u suradnji sa hosting kompanijama koje su ponudile vlastitu platformu za objavljivanje snimljenih predavanja i radnih materijala, dok se u Zapadnohercegovačkom kantonu odvijala putem web stranice Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta. S druge strane, aplikacije poput Zoom-a, Google Classroom, Office 365, pa sve do Viber-aili Whatsapp-a, korištene su u najvećem broju slučajeva, shodno mogućnostima i odabiru škole/fakulteta ili dogovoru nastavnika sa roditeljima i učenicima/studentima.

Tokom eksperimentalnog procesa koji je imao potrajati do kraja školske, odnosno akademske godine, te realizirati elementarne uvjete kako za praćenje nastave tako i za predviđene provjere znanja, određeni problemi, mahom uzrokovani neadekvatnom tehničkom opremom, morali su biti rješavani “u hoduˮ, ali sveprisutan je bio i utisak, zajednički nastavnicima koliko i učenicima/studentima, da online platforme imaju izvjesne limite u odnosu na  neposredan kontakt “živog“ predavanja, te da virtualna učionica ne može u potpunosti zamijeniti realnu. No, u kojem pravcu i kojom brzinom će se od ovog trenutka pa nadalje razvijati i unaprijeđivati softverske aplikacije namijenjene učenju na daljinu jedno je pitanje; drugo, i u kontekstu obrazovanja u Bosni i Hercegovini, daleko važnije glasi: da li će i na koji način naš obrazovni sistem iskoristiti stečena znanja i iskustva online nastave, možda već u idućoj školskoj/akademskoj godini (ukoliko okolnosti budu ponovno nalagale), ali i na dugoročnoj osnovi, imajući na raspolaganju jedan alternativni model realiziranja i praćenja nastave shodno vanrednim potrebama učenika/studenata koliko i nastavnika. I u situaciji redovnih okolnosti i izvođenja nastave u realnim učionicama pojedini alati i modeli razvijeni tokom prethodne online nastave mogu bitno doprinijeti unapređenju metoda izvođenja nastave. Treba istaknuti da je u tom pogledu suradnja i razmjena iskustva među kantonima, odnosno entitetima od presudne važnosti, kako bi se različiti pristupi komparativno sagledali u cilju odabira najboljeg, najefikasnijeg i finansijski najoptimalnijeg modela online i razredne nastave. U ovaj process treba neizostavno uključiti iskustva i stavove škola, nastavnika, učenika/studenata i roditelja

Pored toga što znači otvaranje prema području tehnološke inovativnosti digitalnog stoljeća, usvajanje modela online nastave i kombinovane online i razredne nastave kao ustaljene prakse u okviru obrazovnog procesa omogućilo bi nove načine rada koji su sve do sada podrazumijevali fizičku prisutnost (nastavnika i učenika/studenta) kao neophodan uvjet izvođenja, odnosno praćenja nastave. Osim toga, uspostavom adekvatne infrastrukture putem online platformi bio bi napravljen i krucijalan iskorak u pravcu digitalizacije znanja, koje tim putem može biti arhivirano, dalje distribuirano, pa čak i dodatno monetizirano, na način “distance learningˮ programa kakve nude gotovi svi savremeni univerziteti u razvijenom svijetu.

Posebnu pažnju je na koncu potrebno posvetiti i izazovima koje novonastale okolnosti predstavljaju za socijalno ugrožene kategorije učenika. Određeni učenici nemaju obezbjeđene tehničke uvjete za praćenje online nastave, odnosno njihovi roditelji nisu u finansijskoj dispoziciji da investiraju u neophodnu opremu, što je problem koji, iako uočen tokom protekle školske godine, nije jasno adresiran nekom konkretnom strategijom. Ipak, oskudijevanje u tehničkim kapacitetima samo je jedna od dimenzija ovih izazova, među kojima se ističu i, recimo, problem raspoloživih prostorija (naročito u slučaju porodica sa većim brojem djece), ali i objektivnih mogućnosti roditelja da prate učenike u cjelokupnom procesu. Dok smo u periodu od marta do juna imali situaciju da je i veliki broj roditelja radne obaveze obavljao od kuće zajedno sa učenicima koji su pratili online nastavu, u predstojećem periodu ćemo možda biti u situaciji da će roditelji poslove obavljati na radnom mjestu, a učenici idalje pratiti nastavu pod vanrednim okolnostima, što je izazovno čak i za porodice povoljnijeg socio-ekonomskog statusa, a kamoli za socijalno ugrožene porodice.