Predškolsko obrazovanje – prilike koje treba kreirati

Kvalitetno predškolsko obrazovanje, usredsređeno na razvijanje kognitivnih i socio-emocionalnih vještina djece, može izgraditi dobre temelje za uspjeh u daljem školovanju, a u konačnici i za uspjehe u profesionalnom životu, pa se u Bosni i Hercegovini interes za ovo pitanje, poglavito na strani roditelja, pojavljuje sve češće. Ipak, konkretnije inicijative političkih aktera na kantonalnim, odnosno entiteskim razinama su po pitanju uvođenja obaveznog predškolskog obrazovanja vrlo sporadične, a osiguravanje adekvatnih uvjeta za kvalitetno i inkluzivno predškolsko obrazovanje, koje bi značilo jednaku dostupnost kvalitetnih programa za svu djecu, gotovo da i ne postoji.

        Prema studiji koju je izradila i u 2019. godini objavila Svjetska banka, Bosna i Hercegovina “ima jednu od najnižih stopa pohađanja predškolskog obrazovanja u regijiˮ^[1], a “pristup obrazovanju u ranom djetinjstvuˮ je čak za 80 procenata niži od EU prosjeka^[2]: u prosjeku samo 15% djece u Bosni i Hercegovini pohađa predškolske programe, u odnosu na zemlje Europske unije u kojima procenat djece upisane u predškolske programe iznosi 95%. S obzirom na administrativno-političku fragmentiranost Bosne i Hercegovine, zakonske regulative po pitanju obaveznosti predškolskog obrazovanja se razlikuju od kantona do kantona u Federaciji BiH, a na čitavoj teritoriji Republike Srpske obavezno predškolsko obrazovanje ostaje isključivo na razini preporuke.

            Socio-ekonomske razlike, kao i one koje se tiču urbanosti, odnosno ruralnosti određene sredine, također su relevantan faktor kada je riječ o pristupu programima predškolskog obrazovanja. Pomenuta studija Svjetske banke ustanovila je da djeca čija su oba roditelja nezaposlena (socio-ekonomski ugrožene kategorije) u drastično manjoj mjeri upisuju predškolske programe, za razliku od djece čija su oba roditelja zaposlena, što je indikator toga da segregacija u obrazovnom sistemu Bosne i Hercegovine počinje već u ranoj dobi odrastanja i školovanja. Iz različitih razloga, kojima se može pridodati i izvjesna kulturološka dimenzija, roditelji u ruralnim sredinama Bosne i Hercegovine imaju mnogo češću tendenciju da djecu ne upisuju u predškolske programe, što je sasvim sigurno jednim dijelom uzrokovano i time da često u u takvim sredinama predškolske ustanove i ne postoje. Ne treba, pritom, zanemariti ni činjenicu da socio-ekonomska imućnost znači pristup kvalitetnijim predškolskim programima, koje uglavnom nude i garantiraju privatna, dakako i značajno skuplja obdaništa, dok su javne predškolske ustanove visoke kvalitete malobrojne. Nedovoljne kapacitete i privatnih i javnih ustanovova predškolskog obrazovanja potvrđuju “listi čekanjaˮ evidentne u gotovo svim, a posebno urbanim sredinama.

Konkretne inicijative političkih aktera u Bosni i Hercegovini po pitanju predškolskog obrazovanja mogle bi se očekivati na planu povećavanja kapaciteta predškolskih ustanova kako bi se povećala i stopa upisa djece u predškolske programe. Imajući u vidi efekte koje predškolsko obrazovanje može imati na razvoj djece u ranoj dobi, naročito za zemlje u razvoju, unaprjeđenje kvalitete predškolskih programa, naročito u javnim obdaništima, morala bi postati jedna od ključnih strategija našeg obrazovnog sistema.