Utjecaj socio-ekonomske nejednakosti na postignuća učenika – OECD i BiH

Razina 3 je referentna razina kako u pogledu uspješnosti (kvalitete), tako i u pogledu pravednosti, jednakosti i inkluzivnosti obrazovnog sistema, jer se smatra da učenik vlada osnovnim vještinama samo ukoliko ovu razinu dosegne u sve tri oblasti, a obrazovni sistem je, prema PISA-inoj definiciji, inkluzivan u onoj mjeri u kojoj omogućava svim učenicima da steknu osnovne vještine. Na grafikonu koji prikazuju distribuciju uspjeha u čitanju po kvartilima u OECD zemljama, jasno se vidi da procenat učenika koji dosežu rezultate na razini 3 raste u korelaciji sa socio-ekonomskim statusom, odnosno da u četvrtom kvartilu ovu razinu doseže oko 31%, u trećem oko 29%, u drugom skoro 27%, a u prvom kvartilu 17% učenika, a iste pravilnosti se pojavljuju i u drugim dvjema oblastima. 

Kada je riječ o korelaciji između socio-ekonomskih faktora i postignuća, Bosna i Hercegovina ne predstavlja izuzetak, što se očituje na grafikonu 2 koji prikazuje distribuciju postignuća iz čitanja za učenike iz sva četiri kvartila. Da je kvalitet obrazovanja u Bosni i Hercegovini općenito znatno slabiji u odnosu na OECD standarde, potvrđuje procenat učenika koji ne dosežu razinu 3, neovisno o povoljnosti ili nepovoljnosti njihovog socio-ekonomskog statusa; a da je obrazovni sistem u našoj zemlji daleko manje inkluzivan i pravedan, sugerira i procenat učenika u prvom kvartilu ESC statusa koji ne dosežu ni razinu 2, to jest minimalnu razinu uspjeha. 

Kako utjecati na ovaj problem?

Obrazovna politika u Bosni i Hercegovini problemu razlika u uspjehu učenika koje proizilaze iz socio-ekonomskih razlika može pristupiti na nekoliko načina, ali prije svega bi morala, na tragu nalaza PISA istraživanja, provesti vlastita istraživanja koja bi omogućila konkretnije uvide u razlike u kvaliteti javnih škola u Bosni i Hercegovini. PISA istraživanje je pokazalo da su ove razlike itekako osjetne, ali ne i u kojim školama je obrazovanje na niskom nivou kvaliteta. Prema tome, potrebno je uspostaviti jedinstven sistem mjerenja znanja učenika na državnoj razini (“državna maturaˮ), kako bi se razlike u kvaliteti obrazovanje, shodno postignućima učenika, mogle komparirati i analizirati.

 Na osnovu toga, inicijalni strateški korak bio bi u poboljšavanju loših uslova i slabog kvaliteta obrazovanja u školama niske kvalitete obrazovanja i školama nepovoljnog socio-ekonomskog položaja, u kojima većina učenika dolazi iz porodica socio-ekonomskih nepovoljnog položaja. Kako bi se faktor porodične pozadine u školovanju učenika prevazišao, prioritet ove strategije bi morale biti siromašne i ruralne škole. Ključni akcenat jedne ovakve strategije bi morao biti na kvaliteti nastavnika i na kvaliteti kurikuluma, uz uvođenje programa dopunske nastave za učenike koji posustaju u savladavanju gradiva, čemu bi doprinijela i pouda stručnog i kompetentnog savjetovanja za roditelje ovih učenika u okviru škole. Dugoročna strategija bi za cilj trebala imati harmonizaciju kvalitete svih javnih škola, što je moguće postići jedino prenošenjem iskustava i praksi iz kvalitetnijih škola – škola u kojima se postižu bolji rezultati – u one manje kvalitetne.