Koncept cirkularne ekonomije

Osnovne ideje cirkularne ekonomije (CE) pojavile su se 1960-ih godina. Od tada se ovaj koncept razmatra u različitim ekonomskim, političkim i kulturnim okruženjima, od lokalnog do globalnog nivoa, što je rezultiralo raznovrsnošću definicija, a samim tim i različitim pristupima CE. Samo u naučnoj literaturi može se razlikovati više od 110 definicija CE.

Jedna od najčešće korištenih definicija je definicija Fondacije Ellen MacArthur:

Cirkularna ekonomija teži postepenom razdvajanju ekonomske aktivnosti od potrošnje ograničenih resursa, sa krajnjim ciljem postizanja ekonomije koja generiše „nula otpada“. Za razliku od ekstrakcionog industrijskog modela „uzmi – koristi – baci”, cirkularna ekonomija bazira se na modelu „smanji – popravi – ponovo koristi – recikliraj“. Model cirkularne ekonomije doprinosi razvoju ekonomskog, prirodnog i ljudskog kapitala, a podržan je tranzicijom ka obnovljivim izvorima energije. Baziran je na principima: (1) dizajn bez otpada i zagađivanja, (2) čuvanje proizvoda i materijala u upotrebi, (3) regeneracija prirodnih sistema.

Često se cirkularna ekonomija pogrešno poistovjećuje sa upravljanjem otpadom, tj. recikliranjem koji je samo posljednja faza u životnom ciklusu proizvoda, dok je cilj CE sprečavanje nastanka otpada i zagađivanja u svim fazama životnog vijeka. Otpad koji se nepovratno odlaže na deponije predstavlja vrijednu sirovinu, mada u idealnom modelu cirkularne ekonomije ne bi trebao da postoji. U zemljama koje su u početnim fazama tranzicije ka zelenoj i CE, efikasno upravljanje otpadom i povećanje stopa reciklaže bitan su element tih procesa. Naredne ilustracije prikazuju model CE kroz životni ciklus proizvoda, te razliku između recikliranja i CE.

Model cirkularne ekonomije kroz životni ciklus proizvoda, recikliranje naspram CE

Postoji niz analitičkih okvira kojima se konceptualiziraju elementi ili procesi unutar cirkularne ekonomije. Često korišteni 9R^[1] pristup daje sveobuhvatan okvir strategija cirkularnosti unutar proizvodnih lanaca, gdje su elementi poredani po prioritetnoj važnosti u kontekstu nivoa cirkularnosti.^[2] U nastavku je tabelarni pregled 9R okvira.

9R model strategije cirkularne ekonomije

U 9R modelu veći nivo cirkularnosti ima pozitivniji uticaj na okoliš. Materijal treba što duže ostati u opticaju, ponovo se upotrijebiti kada je proizvod iskorišten, a po mogućnosti zadržati isti nivo kvaliteta i upotrebljivosti. Održiva izrada proizvoda i pametna upotreba (uključujući i dijeljenje proizvoda) imaju veće utjecaje na cirkularnost u odnosu na produženje vijeka trajanja proizvoda^[3]. Sljedeća opcija je produženje vijeka trajanja, a naredna recikliranje materijala kroz “obnovu”. Spaljivanje materijala za proizvodnju / obnovu energije, posljednje je na listi prioriteta, jer materijal prestaje biti dostupan za povratak u proizvodni proces. Postoje iznimke ovom pravilu ako povećanje cirkularnosti vodi ka povećanju potrošnje resursa i energije, posebno fosilnih goriva. Na primjer, hemijsko recikliranje kontaminirane plastike zahtijeva veliku potrošnju energije za dekompoziciju materijala.^[4]

Digitalne tehnologije nude niz rješenja za kreiranje cirkularne vrijednosti. Za punu implementaciju cirkularne ekonomije potrebni su sistemi koji će uspjeti prikupiti i obraditi velike količine podataka u svim fazama ciklusa proizvoda. Digitalna rješenja mogu osigurati podatke u stvarnom vremenu o lokaciji, stanju i dostupnosti proizvoda, povećati sljedivost materijala, olakšati pristup proizvodima i uslugama i učiniti procese praktičnijim i efikasnijim. Prikupljeni podaci koriste se da podrže proces donošenja odluka o dizajnu, proizvodnji i potrošnji u cilju očuvanja vrijednosti materijala.