Status freelancera (dio 2)

Da ponovimo, freelanceri su preduzetnici, tj. samozaposlene osobe koje pružaju usluge ili proizvode većem broju naručilaca kao nezavisni vanjski saradnici.

Šta uopšte znači riješiti status određene grupe radnika? Kompleksan odgovor na ovo pitanje se može svesti na uređivanje 1) poreskog tretmana, 2) obaveze plaćanja i ostvarivanja prava na osnovu socijalnog osiguranja, te 3) radničkih prava za tu grupu. Pri tom, pošto nema smisla da država štiti radnička prava samozaposlene osobe od nje same, za samozaposlene to podrazumijeva isključivo uređivanje fiskalnih obaveza prema državi i prava (na naknadu ili pomoć) koja samozaposlene osobe imaju u specifičnim situacijama (npr. bolovanje, porodiljsko/roditeljsko odsustvo, godišnji odmor, prestanak ili privremenu zabranu rada itd.).

Perspektive na rješenje statusa freelancera

Često čujemo i čitamo u medijima da status freelancera treba biti riješen kao zasebna kategorija, međutim nema konkretnih prijedloga kako to učiniti u privrednoj i/ili radnoj legislativi. Dosta je razloga za to, ali u osnovi, dva su izazova koja treba u tom kontekstu riješiti. Jedan je kako prepoznati freelancere da bi im se dao poseban status. Drugi i važniji je pitanje poreskog tretmana i drugih statusnih pitanja za više različitih grupa freelancera. 

Na jednoj strani imamo osobe koje freelance radom ostvaruju osnovni prihod. U nju spadaju registrovani preduzetnici, a koji su registracijom poslovanja već riješili svoj status. Neregistrovani preduzetnici također spadaju u ovu grupu, a u državama gdje je to legalno, imaju različito riješene statuse (u daljem tekstu Grupa 1).

Na drugoj strani imamo freelancere koji nezavisnim radom ostvaruju dodatni ili ad hock prihod. Tu spadaju različite grupe, od ljudi koji osnovni dohodak ostvaruju iz nesamostalnog rada za domaćeg ili stranog poslodavca, a dodatno zarađuju freelance radom (Grupa 2), studenti i nezaposlene osobe koje „tu i tamo“ ubodu neku gažu ili posao kraćeg trajanja itd. Države uglavnom imaju posebne zakone za regulisanje studentskog rada gdje propisuju vrijeme rada i iznose zarade koji su „primjereni“ redovnim studentima i kao takvi ne podliježu „klasičnom“ poreskom tretmanu, kao i regulative za ostvarivanje statusa nezaposlene osobe, kojim predviđaju da li i koliko vremena nezaposlena osoba može raditi i koliko može zaraditi da bi imala pravo na status nezaposlene osobe i na socijalna prava iz tog statusa. Ako osoba samostalnim radom izađe iz tih okvira, po automatizmu gubi prava i za državu postaje dio Grupe 1. Grupa 1 i Grupa 2 su ujedno i one koje zakonodavcima predstavlja najveći izazov u kontekstu nametanja obaveze plaćanja i uživanja prava iz socijalnih osiguranja.

Perspektiva države

Iz perspektive države, svako ko ostvaruje prihod, kada se za to ispune određeni uslovi, mora imati određena prava i obaveze. Svaki prihod ostvaren radom (kao i komercijalnim prihodom i dobitkom) iz perspektive države mora biti oporezovan, skoro bez izuzetka! Dakle, porez će platiti svaka osoba koja je radom ostvarila neki prihod, a poreski tretman određuje samo priroda rada, tj. da li je rad nesamostalni (dohodak) ili samostalni rad (dobit i/ili dohodak).

Pod određenim uslovima, svako ko ostvaruje prihod mora postati i obveznik socijalnog osiguranja i ostvarivati određena radnička prava. Za razliku od poreskog tretmana, kod pitanja obaveza i prava iz socijalnog osiguranja stvari postaju komplikovane i države imaju različita rješenja za način plaćanja osiguranja i utvrđivanje poreske osnovice kada se utvrdi ta obaveza. Redovnost ili karakteristika sezonalnosti (predvidiva povremenost) prihoda predstavlja osnovni indikator za ispunjavanje uslova obaveze plaćanja osiguranja iz perspektive bilo koje države.

U većini država je nelegalno da osoba pripada Grupi 1, jer države propisuju obavezu registracije poslovanja da bi se ostvarivao prihod samostalnim radom, baš kao što propisuju obavezu sklapanja ugovora o radu da bi se dohodak ostvario nesamostalnim radom. Dobar dio država ne obavezuje na registraciju poslovnog subjekta, ali a) propisuju obavezu ostvarivanja prihoda preko specijalizovanih posrednika ili zadruga koji „imitiraju“ poslodavca ili b) jednostavno tretiraju sav freelance prihod kao dohodak od nesamostalnog rada. U oba slučaja je sav poslovni prihod ujedno i osnovica za plaćanje poreza i obaveznih doprinosa. To je odlično rješenje, jer daje fleksibilnost za početak freelancinga, s obzirom da registracija poslovanja nije obavezna, ali se potiče registracija u trenutku kada poslovanje postane dobro, kako bi se razdvojila poreska od osnovice za plaćanje doprinosa, s obzirom da teret doprinosa uzima značajan dio osnovice. Istovremeno zadovoljava osnovne principe oporezivanja. Veoma mali broj sistema ne obavezuje pripadnike Grupe 1 na plaćanje obaveznih socijalnih osiguranja ili im propisuje niže stope osiguranja, a bez mogućnosti ostvarivanje prava na socijalno osiguranje. Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH) je jedan od tih rijetkih fiskalnih sistema.

Ako osoba pripada Grupi 2. sav prihod će također u pravilu biti tretiran kao dohodak od nesamostalnog rada, s izuzetkom nekoliko država koje neće naplaćivati penziono i/ili zdravstveno osiguranje na takav dohodak, jer osoba ista plaća po osnovu nesamostalnog rada. Činjenica je da najveći broj država nema potrebu da to uradi, jer je omogućena registracija dodatne samostalne djelatnosti, a koja omogućava samostalni rad u ograničenom obimu bez obaveze plaćanja doprinosa. To je najbolji mehanizam za rješenje statusa i smanjenje fiskalnog opterećenja freelance rada za Grupu 2 i on je dostupan bh. radnicima.

Perspektiva freelancera

Freelanceri na pitanje sopstvenog statusa generalno gledaju iz ličnog iskustva i perspektiva dosadašnjih obaveza, prava koja dobijaju, alternativa koje imaju, ali i sopstvenog statusa kao što su nivo prihoda, dob ili pripadnost određenoj industriji ili grupi freelancera (Grupi 1, 2 nezaposlenim...) itd.

Na kraju dana, svako želi u rješenju sopstvenog statusa izvući maksimalnu korist za što manji ulog i u toj težnji se često potenciralo da status freelancera treba biti zasebno riješen, no...

Freelanceri ne trebaju poseban status

Status freelancera nema potrebe zasebno rješavati, naročito ne posebnim pravnim aktom (lex specialis). Freelanceri neće, ne trebaju i ne mogu imati zaseban status, jer freelanceri nisu specifična djelatnost, niti specifična struka - već heterogena grupa ljudi koja obavlja čitav niz različitih djelatnosti.

U prvom dijelu je objašnjeno i zašto. Freelanceri ne dijele niti jedan formalni zahtjev koji bi ih definisao kao zasebnu zakonsku grupu. Freelancere se ne može prepoznati po zajedničkom polju rada, kao na primjer ugostitelje, trgovce ili poljoprivrednike. Ne može ih se prepoznati ni po specifičnom administrativnom zahtjevu da se upišu u registar zanimanja i/ili akredituju od strane neke profesionalne organizacije ili institucije. Šta više, freelanceri bi smatrali paradoksom da se od njih traži da polože neki stručni ispit. I zašto bi? Obavljaju tržišne djelatnosti gdje potražnju ne kreira državna regulativa i koje ne podliježu normativima o pravnoj, fizičkoj ili socijalnoj sigurnosti.

U osnovi, ne samo da nije moguće, ne samo da za tim nema potrebe, već freelanceri kao osobe koje teže visokom stepenu slobode u organizacije svog rada i poslovanja ne bi trebali ni težiti da se njihov posao dodatno reguliše posebnim zakonom. Gdje postoji posebna regulacija, tu su i dodatni administrativni poslovi, veći kontakt sa birokratskim aparatom, a nerijetko i posebno (čitaj veće) poresko opterećenje.

Šta jeste rješenje za freelancere

Freelanceri su jednostavno samostalni radnici, tj. samopozaposlena lica, dakle preduzetnici. Sve specifičnosti s kojima se freelanceri kao grupa suočavaju treba rješavati kroz legislativu koja definiše a) samostalne preduzetnike (obrtnike) kao univerzalno prepoznatu grupu samozaposlenih i b) paket fiskalnih zakona kojima se definiše nivo fiskalnog opterećenja za registrovane samostalne preduzetnike i za povremene samostalne djelatnosti (na ugovorene naknade po autorskom ili ugovoru o djelu).

Ko su samozaposlenici?

Direktiva 2010/41/EU definiše samozaposlene kao „sve osobe koje obavljaju djelatnost s ciljem ostvarenja dohotka za svoj račun, pod uslovima utvrđenim nacionalnim pravom”6. Dakle, svaka država članica definiše koje grupe radnika smatra samozaposlenima – propisuje uslove za ostvarivanje preduzetničkog dohotka (da li, kako i kada je obavezno registrovati poslovni subjekt), te kako svaku grupu tretira u kontekstu poreznih obaveza i obaveza i prava za ostvarivanje socijalnih osiguranja.

Države prepoznaju različite grupe kao samozaposlena lica. Samostalni preduzetnici (obrtnici) su jedina grupa koja je prepoznata u svim. To je okvir u kom su riješene specifičnosti organizacije poslovanja za sve do sada poznate profesije, djelatnosti i specifične grupe, uključujući ugostiteljske, trgovačke, slobodne, poljoprivredne i druge “srodne djelatnosti”. Ujedno je to i okvir koji već služi dijelu država, a može i nama služiti za rješavanje specifičnosti s kojim se suočavaju freelanceri kao samozaposlene osobe.

Postoje i druge grupe samozaposlenih koje neke države prepoznaju, poput osoba koji su registrovale privredno društvo - države koje ih prepoznaju kao samozaposlene ograničavaju njihovo prepoznavanje sa vrstom radne ugovorne veze za privredno društvo ili sa brojem radnika koje društvo zapošljava. Osim samostalnog preduzetništva (obrtništva), osobe koje ostvaruju primarni prihod kroz freelancing mogu da razmise i o registraciji privrednog društva za rješavanje svog statusa, jer on može biti bolji iz perspektive poreskog tretmana, ali je svakako manje fleksibilan iz perspektive administrativnih obaveza i može biti dosta rigidniji u kontekstu slobode koja karakteriše freelance rad – npr. ad hock formiranje radnog vremena ili lokacije rada.

Postoje države koje kao samozaposlene prepoznaju i osobe koje nemaju registrovan poslovni subjekt. Legitiman je i izbor da neko ne želi registrovati poslovanje, s obzirom da ne postoji takva obaveza u našem zakonodavstvu, ali taj izbor nije mudar za one koji žele osnovni izvor prihoda ostvariti kroz nezavisni (samostalan) rad. Više o tome u trećem dijelu.